Majstori kuhače predstavili su se i kao majstori pjevači, a javnost im je glasno, uz vino i gitare, odavala zasluženo priznanje do kasno u noć! Trebali bismo češće tako zajedno zapjevati – iz više razloga
I tko bi rekao da ćemo se ovako skupa naći za stolom! – obradovao se iskreno
moj tetak Zdravko kad sam stigla na kotlić-party. A ja s vlaka,
sa stanice, sa svojom Marinom odmah skrenula u Boom. Tetak
jede srneći, ja čobanac i oboje hvalimo kuhare. Mojoj Marini malo ljuto, pa
ne jede, a malo joj je i hladno, što znači da se ne mogu dugo zadržati. Ali
samo da malo srknem i popričam s tetkom Zdravkom, kad već ne stignem i s Dadom
i s Nadom i sa Zvonom i s njegovom Marinom
i s ostalim kuharima oko kotlića...
I priča tetak Zdravko da inače čita što pišem Virovitičanima jer dobije printano,
ali baš se desilo da nije pratio nekoliko nastavaka, pa kaže...
- Znam da nije to više za mene, ali ipak sam nedavno u nekom mlađem društvu
pitao koliko košta kompjutor, pa da i ja probam čitati i zabavljati se ovako
kao što se mladi zabavljaju. Svi su se valjali od smijeha!
- Ali zašto?! – čudim se - Pa na forum Virovitica.neta redovito se javlja gospodin
Erpačić. I on je jedan od forumaša i baš puno piše. A kaže
da mu je preko sedamdeset...
Svi se u Virovitici znaju, pa i moj tetak Zdravko, dakako, zna Jozu Erpačića,
zato zaključi:
- Ali on je ipak ranije počeo..
- A Tadijanović? Jeste li vidjeli da je navršio stotu i upisao
kompjutorski tečaj? – sjetim se, a tetak, jedva susprežući smijeh, poklopi:
- E, baš me zanima kol ko je naučio.
Ali ne spominjem tetka Zdravka samo zato što je vicmaher, nego i zato što se
na kotlić-partyju - popodne, kad sam se poslije pet vratila bez Marine – iz
sveg glasa pjevalo uz gitaru. A tetak Zdravko je nekada, na rođendanima kod
nas u rodbini uvijek bio glavni tamburaš. A koji su to bili «sluhači» - kako
bi to rekla Ruža iz Gazbene. Znao bi gitaru zasvirati i moj
tata, ali dok je striko Nikola svojim baritonom uvijek držao
melodiju i nije primao gitaru u ruke, tetak Zdravko je znao pratnju svih starogradskih.
A bile su to baš onakve pjesme kakve su na kotlić-partyju pjevali majstori-pjevači...
A ja se ne sjećam kad sam zadnji put bila na nekom tulumu gdje se tako zajednički
i razdragano pjeva. U pjevanju ima nešto katarzično, ljekovito, primjenjuju
ga i kao sredstvo za oslobađanje od stresa. Kako sam se, izgleda, odvikla od
takve terapije, nisam mogla podnijeti toliki intenzitet kolektivnog, veselog
i predanog otpuštanja osjećaja. Stislo mi se grlo i grunule suze, pa dok su
na terasi Booma pjevali, morala sam se maknuti na meni poznatiji i čvršći teren
– za razliku od vina i gitara, kava i novine, provjereno, ne mogu me raznježiti.
No, čitajući tako novine u zaklonu Booma, obećala sam si da neću odustati, nego
da ću se jednom - nikad se ne zna – na nekom budućem kotlić-partyju, možda čak
i pridružiti pjevačima.
Ne mogu se načuditi koja je to bila savršena organizacija, kako su uigrane te
ekipe. Tako se to radi! Sve se skupilo – sponzorsko vino, namirnice, plin za
kuhala, nadstrešnice za kišu... Sve su Boomovci složili u svom dvorištu, kao
da svaki dan pripremaju kotlić-partyje, pa točno znaju što treba. I složno,
kao po protokolu, točno se znalo kad se što radi – prvo se kuha, pa se jede,
pa se pjeva. A majstori su pokazali da su podjednako vrsni u sve te tri viteške
vještine. I napokon su izaši iz ilegale, predstavili svoj lik i djelo, izložili
se sudu javnosti. I položili, dakako - javnost im je glasno, pjesmom odavala
priznanje do kasno u noć!
Ali kao što sam ja, možda su mnogi, pogotovo ovdje u Zagrebu, već zaboravili
koliko to ljudima zapravo treba – pojesti, popiti, pa zapjevati. Onako, od srca,
spontano, zapjevati jer ti je dobro. Ne pjevaju se tu one kafanske pjesme iz
očaja «čaše lomim, ruke mi krvave» ili razuzdane cajke poskočice «štikla-nikla».
Ni blizu! Tu se uz gitaru pjevaju lijepe, prave pjesme, šansone i balade, neke
i prave narodne, druge kao da su narodne, jer ih svi znaju pjevati, iako nitko
ne zna tko ih je spjevao. Ima tu puno Britvićevih stihova,
pa Arsenovih, Balaševićevih, Kiće
Slabinca i Ćire Gašparca... Ali sve su to pjesme koje
se odavno više ne vrte na top listama i vrlo se rijetko mogu čuti na radio-postajama.
Ali zato bi ovakvi tulumi bez njih bili nezamislivi. U vrijeme kad su mi na
rođendanima pjevali tetak Zdravko i striko Nikola, pjesme koje sam od njih čula
vrlo bih rijetko drugdje susretala. Tek kasnije, kad su moji vršnjaci počeli
tamburati, ispostavilo se da je, uz povremena osvježenja s aktualnih top-lista,
repertoar manje-više isti i da svi opet pjevamo iste one pjesme koje su nekad
pjevali naši stari.
Nama iz generacije nekada je na tulumima svirao naš profesor gitare Davorin
Muhek. Trebalo ga je dosta nagovarati i radije je svirao Dylana
nego starogradske, Balaševića ili Stublića,
ali kad bi krenuo, redom bi se pokoravao našim željama. U svakom društvu kod
nas u Virovitici – eto, još otkako je moj tetak Zdravko bio mlad, a pouzdano
znam i za nekoliko naraštaja prije i poslije nas - bio je barem jedan takav
tamburaš, dovoljno veseo, raspjevan i nadaren da na tulumu poslije klope uzme
gitaru zasvira po željama, kako bi s drugima podijelio svoje veselje. I nisu
današnji sredovječni dečki, poput tamburaša na kotlić-partyju, bili prvi koji
su uhvatili gitaru u ruke! Još u vrijeme mog tetka znalo se da onog s gitarom
smatraju većim frajerom, a to i danas vrijedi. S kokoticama poput Elvisa,
zavodnički podignute obrve, negdje tamo šezdesetih godina prošlog stoljeća,
naši su stari prvi posegnuli za gitarama i zapjevali kao bjelosvjetski rock
uzori, a opet poštujući svoju glazbenu tradiciju i kulturu. Tek nakon njih došli
su naši buntovni naraštaji, koji su mislili da su izmislili rock and roll.
Kako Dalmatinci pjevaju, planetarno je poznato. U Kaštel Štafiliću, odakle
je moj Dalmatinac – a to je zadnji od sedam Kaštela između Splita i Trogira
(«Lukšić, Stari, Kambelovac, Šućurac...» - to mu nije smiješno, a kad ja, tu
na netu, napišem «Korija, Špišić Bukovica, Lozan, Vukosavljevica...» – onda
se smije kakva su to imena!) – dakle tamo, imaju jedan dan u godini kada se
sa svih strana svijeta skupe iseljenici iz tog mjesta, a odande ih je puno odlazilo
trbuhom za kruhom. Na dan njihove Gospe od Karmela - to je negdje oko službene
Velike Gospe i našeg Dana grada - iznesu se na mjesni trg klupe i stolovi, nalože
se vatre za roštilje i donese najsvježija srdela, a vino se toči iz crkvenog
podruma. I cijelo mjesto izađe te večeri na trg, pa se jedu srdele s kruhom
i vinom, domaćice časte svježim fritulama, a poslije jela za stolovima se zapjevaju
njihove klapske pjesme. Isto ovako, kao i mi, Virovitičani, zapjevaju iz gušta
i razdraganosti, najviše zbog sebe, a zbog drugih tek utoliko da bi jedni s
drugima podijelili dobro raspoloženje.
I zato nije neobično da je baš u našoj Virovitici zadarska klapa Intrada već
druge godine zaredom održala božićni koncert. (Hoće li opet?!) Tu su se prepoznali
pjevači i raspjevana publika – znaju Zadrani tko cijeni lijepu pismu, pa im
nije teško doći usred zime da bi zapjevali s virovitičkom publikom. Već sam
na ovom mjestu davno zaključila kolika je moć dalmatinskog marketinga, stoga
ću samo još jednom kratko podsjetiti da od njih treba učiti. A to znači da bismo
i mi ovdje trebali češće zapjevati. Jer dobar glas daleko se čuje. Nema svako
mjesto onakvo pjevačko društvo kao što je «Rodoljub», koji pjeva otkako pamte
i najstariji Virovitičani. Niti limenu glazbu koja tradicionalno obilazi grad
za državne praznike i ispraća pogrebne povorke. A koliko tek nastavnika-glazbenika
ima glazbena škola, koja već desetljećima odgaja male pjevače u dječjem zboru
(malo prestrogo za moj ukus, ali bolje ikako nego nikako)! Koliko je tek nastavnika
glazbenog u osnovim školama, koji su znali uvježbati tamburaške orkestre i s
njima obilaziti smotre. Po svemu tome, izgleda da smo prilično raspjevani, koliko
god bili tihi i samozatajni.
Nekad se i na televiziji njegovalo kolektivno pjevanje i veselje, a s njim
i prikladne pjesme – svake godine u prvih pola sata Nove gledali bismo na TV
Zagreb raspjevano društvo u nekom vinskom podrumu, a solisti su bili besprijekorni
pjevači poput onih iz Kvarteta Studio. Tamburaški show s kojim je kasnije
Branko Uvodić obilazio županije već je bio previše ušminkan, glamurozan,
daleko od spontane pjesme i iskrenog veselja. Ali dok je na svim našim tv programima
mnogo više kiča i usiljenosti nego iskrene pjesme, Slovenci si često popevaju.
Okrene ponekad moj Slovenac program susjedne dežele, a ono poslije njihovog
dnevnika malo koji dan nisu dindrlice, harmonike i pjevačice kojima bi, kad
bi se sudilo po izgledu, kod nas možda dopustili da čiste Severininu garderobu.
Ali zato imaju takve zvonke soprane kakvi se na HRT-u nisu čuli još od Gertrude
Munitić i Mirjane Bohanec. A kod nas se sve pomiješalo.
Kao da nam je važnije da pjevačice izgledaju kao pjevačice, nego da pjevaju
kao pjevačice. Pa čak ni Sandru Bagarić, koja zna pjevati,
ne pozivaju da pjeva, nego da vodi kviz.
A zašto ta velika pohvala pjevanju i majstorima pjevačima svih dobi? Iz istog
razloga zbog kojeg i kotlić-party! Zato što se danas manje pjeva nego nekad
i puno su rjeđa druženja u dobrom raspoloženju i s tako veselim programom. A
mladi bi trebali znati kako je to nekad bilo i kako bi bilo dobro da i dalje
bude. Zapjevajmo zato češće. Da nas vide i nauče kako se to radi. Pa da jednog
dana i oni tako podlože kotliće, pa zatim sjednu i zapjevaju, baš ove pjesme
koje su od nas čuli.
