Kada bi god netko u proteklih desetak godina bacio sumnju na čudnovato bogaćenje dvjestotinjak obitelji upitavši gdje je završio državni novac dobio otprilike ovakav odgovor: «Bio je rat, kupovalo se oružje».
Negdje u Bilogorskim šumama, na pravcu prema zapadnoj Slavoniji u jesen 1991.
godine čuvali smo nekakav šumski put, tri poljoprivredna zrakoplova i u lugarnici
stotine vojnih uniformi koje su u Hrvatsku, kao donacija, tih dana stigle iz
Njemačke. Avioni su trebali biti začetak Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a za
uniforme su nam rekli su da su ih nosili vojnici DDR-a!
Tri poljoprivredna zrakoplova, šumski put, lugarnicu i uniforme trebao sam obraniti
puškom koju smo zvali «dobošarka», a koju sam prije toga vidio samo u dotiranim
partizanskim filmovima. Navodno je pronađena u skladištu virovitičke vojarne
i umjesto da su je poslali izravno u muzej, nekakav logističar je utvrdio da
još može poslužiti. Iako smo bili uvjereni da se iz nje ne može pucati svi smo
se bojali da iz doboša ne izviri duh Tihog ili Prleta pa da sama opali i u vječnost
pošalje nas nekoliko Švejekova. Bilo je to vrijeme kada je glas Siniše
Glavaševića iz malenog filipsovog tranzistora kojega smo,
da bi štedjeli baterije palili tek svaki puni sat, očajnički molio pomoć za
oružjem. Dobro, rekoh, valjda je ona prava puška koju sam mogao zadužiti i uspješno
odraditi povjerenu vojnu zadaću otišla u Vukovar, nekome kome je potrebnija,
nekome u prave ruke, tamo na prvoj crti.
Ima li Sanader snage?
Te sam se priče sjetio proteklog tjedna kada su se u sudnici zagrebačkog Županijskog
suda susreli Hrvoje Petrač i Vladimir Zagorec,
dva bivša drugara koji su u dobru i zlu proteklog desetljeća prema procjenama
analitičara iz tjednika «Nacional» od običnih malih službenika postali velatajkuni,
jedni od 50 najbogatijih Hrvata. Na suđenju Hrvoju Petraču, osumnjičenom za
umiješanost u otmicu sina umirovljenog generala Vladimira Zagorca, saznali smo,
dakle, o šifriranom računu u Bawag banci, teškom 35 milijuna dolara, o zlatu,
dragom kamenju, rubinima i smaragdima vrijednim 17 milijuna njemačkih maraka,
o kupnji poduzeća, kuća i vikendica o stotinama milijuna eura prikupljenih od
prodaje društvenih stanova i donacijama naših ljudi širom svijeta koji su novac
uplaćivali za obranu Hrvatske ne znajući da on zapravo završava na bankovnim
računima u inozemstvu i služi za bogaćenje pojedinaca. Naša je sreća da kad-tad
dođe do pucanja instant prijateljstva zasnovanih na interesu i zgrtanju milijuna
pa se javnost prisjeti nekadašnjih kadrova i državnih uzdanica koji su, poput
Zagorca, «radili» u državnoj agenciji za uvoz i izvoz oružja za 20.000 kuna
plaće i svih više ili manje mutnih poslova koja su u stanju smisliti ti likovi.
Nešto od toga se već znalo, mediji su pisali, ali je ostalo u ladicama istražitelja
svih rangova.
No, stvari su se malo promijenile – pripremamo se za ulazak u Europsku uniju,
premijer Sanader obećava bespoštednu borbu protiv svih oblika
kriminala, ograđuje se od nekadašnjih stranačkih sudruga, u predizbornoj smo
godini kada se na takvim poslovima osvajaju bodovi pa će se valjda iz ladica
sada izvaditi sve te kaznene prijave i provjeriti sumnje. Samo, što ako putovi
istrage stignu do neka važne osobe koja u ovom trenutku obavlja neku javnu funkciju
ili u izbornim stožerima ozbiljno računaju na nju? Hoće li Sanader imati snage
uhvatiti se u koštac bez obzira na krajnji ishod?
Puška za dar
Kada bi god netko u proteklih desetak godina bacio sumnju na čudnovato bogaćenje
dvjestotinjak obitelji upitavši gdje je završio državni novac dobio otprilike
ovakav odgovor: «Bio je rat, kupovalo se oružje». A da je to istina, da se oružje
kupovalo baš za svaku kunu koja je prikupljena i izdvojena za tu namjenu imali
bi smo ga izvoz i ne bi strahovali hoće li nam MIG-ovi poletjeti.
U cijeloj toj priča nekako mi je najviše žao onih iz dijaspore, tih divnih i
domovinom zaluđenih ljudi koji su uložili svoju ušteđevinu, prodavali svoje
obiteljske kuće i imanja jer se drugačije nisu mogli boriti zemlju koju vole.
Oni su ostali bez svog novca, a sve manje vjeruju da je i ovo ovdje, ona Hrvatska
u kakvu se, nakon desetljeća života u tuđem svijetu, žele vratiti.
A ja se nadam da će se obistiniti poruka ministra Kirina sa
stranačkog skupa u Karlovcu kada je uzviknuo:«Hapsit ćemo» i sanjam da ću jednog
dana pronaći onu dobošarku s kojom su me u jesen 1991. godine poslali na Bilogoru.
Odnio bih je u Lepoglavu i poklonio jednom od aktera ovih tužnih epizoda.
(Glas Slavonije, kolumna "Ni crno ni bijelo", 11. listopdada 2006.)