Često puta dođem u psihološku napast da kritiziram vlast, i to na način da mi razne psihičke slike jure kroz glavu sto na sat. A onda se sjetim da sam i ja dio vlasti – jer više ne živimo u diktaturi, nego u demokraciji – pa se odmah u mislima prešaltam u prvu i počnem razmišljat polako i konstruktivno, svjestan da se u ovom modernom vremenu od mene traže drugarska rješenja, a ne samo kritike.
Tako se ovih dana, kao politički osviješten samoupravni demokrata, borim sa religijskim dogmama hrvatske Vlade u nacrtu proračuna za 2017., pokušavajući shvatiti ekonomske zakonitosti Božje providnosti, prema kojoj se očekuje nova ekspanzija mira i blagostanja, uz porast ukupnih rashoda iz državne kase za 6,7 milijardi kuna u odnosu na 2016.
Nisam ekonomista pa ne ulazim u zonu znanstvene računske analize, ali imam neka životna iskustva još iz ranog djetinjstva, koje sam stekao u doba takozvane društveno ekonomske stabilizacije, gdje smo uvijek bili u minusu, a živjeli kao ptice nebeske.
Poanta je, sjećam se dobro, bila u štednji. I znam da je upalilo, jer nikada u podrumu i špajzi nije bilo više ulja, šećera, kave, sapuna, deterdženta, benzina i ostalih naftnih derivata nego u to vrijeme. Mi djeca bi se tome čudili. A roditelji su nam objasnili da je to radi gospodarske krize. Nisu nas dublje uvodili u teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, pa je naš kolektivni pionirski zaključak bio da je gospodarska kriza neko stanje materijalnog blagostanja.
Tako je bilo onda. Ali gdje i kako uštedjeti danas? Onaj stari model više ne vrijedi, jer se socijalistička i kapitalistička kriza razlikuju kao nebo i zemlja. U socijalizmu je dno siromaštva bio dnevni post na mlijeku i žgancima, a rupe u proračunu krpale su se dobrovoljnim radnim akcijama. Time bi pokrili tekuće državne minuse, i još bi ostalo na kraju godine za podijeliti božićnice (što se onda zvalo trinaesta plaća). Sada je međutim drugo vrijeme, dno siromaštva praktički nema dna, i nema više radnih akcija jer svi su dobrovoljni akcijaši otišli u privatnike. A kad se nema, onda se nema, i tu jedino pomaže ušteda u proračunu. Pitanje je samo na koji način i na čiji račun.
Mišljenja sam da se oko toga ne treba raditi velika fama. Rješenje je izvedivo u jednom potezu: Smanjiti broj ministarstava. I to po jednostavnoj logici, da onaj resor kojemu se gubi svrha postojanja bude izbrisan iz registra izvršne vlasti – ili ga pripojiti Ministarstvu kulture, gdje se uvijek može kresati koliko treba.
No između ove dvije solucije, mislim da je bolje izabrati prvu, jer u slučaju navedenog pripajanja postoji opravdana bojazan da emisija Pola ure kulture dobije veću vremensku satnicu na nacionalnoj televiziji od trenutne – što znači više minuta za štiklece i komentare u S.P.N. rubrici „ispod crte“ (želite li to?).
Ako se odlučimo na takav korak, onda je samo potrebno napraviti svaku pojedinačnu resornu analizu, red po red, i zbrojiti dva i dva. Tek toliko da se ispoštuje pravna procedura i vrate ključevi od kabineta. Ili se može raspisati referendum, pa neka narod sam zaokruži koga treba prekrižiti.
Da se mene pita, ja bih zaokružio Ministarstvo vanjskih poslova, čija svrha postojanja u sadašnjem političkom trenutku apsolutno gubi smisao. Razlog tome je tehnološki višak radne snage na svim radnim mjestima promišljanja i vođenja vanjske politike, jer smo tu u potpunosti, mentalno i duhovno, usklađeni sa stavovima i mišljenjima EU i SAD-a. I to u takvoj mjeri da teorijski i praktički ne trebaju postojati nikakvi realni rashodi. Čak ni telefonski troškovi – jer sa susjedima ionako ne razgovaramo, a naši prijatelji iz Bruxellesa i Washingtona uvijek zovu nas.
Dovoljno je samo ostaviti dežurnog kurira na centrali.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu MOja Rijeka
