Kad sam bila dijete,samo mi je na pameti bilo da što prije pojedem svoj dio obiteljskog ručka, i da skoknem dolje pred zgradu i da se igram sa susjedima. Odbojka, školica, badminton, nogomet s dečkima, grupa grupu traži, ko'se nije skrio... je bio.
Znači, znali smo uživati, znali smo pravi pojam igre, čovječe ne ljuti se.
Danas je to „malo drugačije",djeca nemaju pojma o pojmu, samo da im je Iphone, Playstation, zbrika igrica, može i poneki laptop, može i komp, a nebi loše došao ni tablet.
Sakrivaju se doma, bulje u te šugave monitore, gube oči na ubijanju u COD-u, nedo Bog da se ne objavi 100 statusa dnevno i povješa 40 slika na Facebook,ili još gori peh da nitko ne postavi pitanje na ask.fm-u, a ak nemaš 1000 lajkova na slici nisi kul..
Generacijo moja sadašnja, bježite od stvarnosti, glumite nešto što niste, zbrojite se, pronađite neki životni cilj, radite ono što volite.
Alkohol, cigarete i ne do Bog droge također su veliki su problem današnjice, popušit koji joint, popiti litru Jack Danielsa, i ubrizgati si u venu „dozu sreće"...
Mi smo bili sretni kad smo izašli voziti se rolama, biciklima sa 5kn u džepu za one slane ribice, važno nam je bilo druženje, održavanje prijateljstva, pronalaženje ljubavi, simpatija, i jako smo se u gradu mogli zabaviti iako smo bili veseli i pili sokiće na slamku.
To su bila vremena...
Igrališta prazna, sobe pune..
Nadalje, kad sam došla u one malo bolje godine 15-a, 16-a,17-a, počela sam izlaziti, i ono, obukla sam se kako je meni pasalo i u čemu sam se osjećala dobro, najčešće su to bile traperice neka zakon majica i patike, ponekad tajice(to je tad bilo superkul u modi). Vremenski sam bila ograničena kao moji vršnjaci, do punoljetnosti sam smjela bit do ponoći vani, mada mi je to tad smetalo, i ljutila sam se na moju majku, ali sad sam joj na tome zahvalna..
Danas, izađem vikendom van i izdržim pola sata maksimum, jer kad vidim one klinke ni srednja škola, suknjica(ak se to tako može nazvati), majčica neka uska, dekoltirana,mala, i štikle 25cm.
Kad vidim koliko se to pije, koliko je to sve ružno, koliko je danas in bit' u centru pažnje, što luđe to bolje..
Dečki su prije bili sramežljiviji, pristojniji baš kao i nježniji spol, danas raskopčane košuljice, nagelirana kosa, križ oko vrata, i pleti po gradu.
Blage veze nemam jel bi prije plakala, smijala se, ili im malo poravnala te umišljene face.
Nema limita, išla ja doma u 2 ili 6 sati ujutro, i dalje se može fino vidjeti pijani maloljetnici, leže po parkiralištima, vrište, razbijaju, padaju.
Ponekad legnem ranije subotom(jer inače prošla me volja za samim pojmom grada i izlazaka), tamo u rane jutarnje sate kad začuje vrisku, lupanje, mislim si koje „budale", a opet nije mi svejedno, što se dešava, ili što će se desiti, jel sve u redu?
- Ne, nije... Osobno, kad jednog dana budem imala svoje dijete, koje će vjerojatno doživjeti onaj još gori slom generacija, čuvat ću ga i naučiti još boljim stvarima nego što sam ja bila naučena.
Meni iskreno dođe muka, ne znam više jeli to do djece ili roditelja, tko je kriv za odgoj, i kakvo će na kraju krajeva to dijete biti danas sutra?
Mislim razbijam si glavu glupostima, koje me se uopće ne tiču, ali žalosno je u koliko malo godina se stvari i situacije, fore promjene, i moš' si mislit kako će sve to postati za godinu, dvije, deset?
- Sve luđe i luđe, to je sad IN.
Kako bilo da bilo, ja se rado sjetim onih starih dana...
Kad sam bila dijete,samo mi je na pameti bilo da što prije pojedem svoj dio obiteljskog ručka,i da skoknem dolje pred zgradu i da se igram sa susjedima...
