U životu je jedino dovoljno da održavamo i hranimo svoje emocionalne potrebe, da bi psihofizički savršeno funkcionirali, ali ponekad nam to ne ide od ruke, a onda se dogodi... Imamo osjećaj da smo potrošeni, da više ništa nema smisla, želudac nam se pretvara u veš mašinu, na svaku sitnicu osjećamo mučninu, živčanimo, grizemo se zašto smo nešto uradili ovako, nešto onako... Ehhh da smo znali, ne bi bilo sad ovako... Nema svjetla, crni oblaci nam se nadviju nad glavom i amen! Nema nas... Zatvaramo se kao mali puževi u kućice čim nas netko dotakne, ili se dotakne teme koja nas „pogađa“ ravno u srce.
Život svakome nosi različite stvari, situacije, gradimo se sami, ali grade nas i drugi oko nas, neke stvari jednostavno ne možemo izbjeći.
Stres je svuda oko nas, nekoga će danas jednostavno naživcirati zvrckanje čaša u kafiću, netko je dobit „slom živaca“ na semaforu, jer danas 20-ak sekundi kasni nego inače...
Šok za nas je smrt najbližih od kojih se oporavljamo podosta dugo ili nikako, prekid dugogodišnje veze, nezainteresiranost simpatije, čak i „kulja“ u školi zna biti bolna,isto zna biti bolno ili jednostavno „boli“ i kada se ne možete pronaći u masi, jer želite nešto što većina ljudi ne prakticira.
Pare nisu problem, para nema!
Što je to što kupuje gotovo sve, što moraš imati da bi preživio svaki dan kojim se probudiš, što je to što te može učiniti sretnim, što te mijenja?
-Novac, dakako!
Slažem se s činjenicom da je neophodan za normalan život, ali da li je normalno imati dosta ili hrpu para, i ne imati iskrenog prijatelja, vjernog partnera, i složnu obitelj?
Jednostavno da znaš da u bilo koje doba dana imaš nekoga tko bi za tebe učinio ama baš sve?!
Da, to i danas možeš novcem dobiti.
A mi? Varoš? Koja nemamo za takve „elitne“ situacije, čime da mi dobijemo što želimo?
Probamo s „dobro se dobrim vraća“? – da li nam se uistinu vrati?
Probamo s „želim ti samo pomoći“? –A tko će tebi pomoći?
Probamo pristojno? – Dobijemo suprotno.
Probamo se promjeniti na bolje? – Uzalud...
Nemam novca, ali hajde, budi mi prijatelj, budi mi ljubav, budi uz mene kad mi je i dobro i teško... Ne a? A i mislila sam si...
Teško je full, biti kul
Teško je zapravo, biti drugačiji, i ne sramiti se toga, i ne skrivati to.
Biti drugačiji znači „otkinuti“ se od grupe i ponosno reći „NE“, ponosno održavati svoju riječ, karakter, ili iskazati svoje osjećaje „ŽELIM OVAKO“ a ne kako vi želite...
Teško je biti „ograničen“ bilo čime općenito, grozno je tražiti ljubav, i nailaziti baš na krive, teško je u nekome forsiranjem buditi osjećaje, teško je voditi ljude na dobre stvari, teško je biti normalan u (ne)normalnom okruženju...
Motaj, smotaj!
Možemo li se zaista dobro osjećati, makar na par sati ako se pošteno napijemo? Ako probamo par vrsta droge odjednom, pa odletimo u Disneyland, možemo li se sakriti od svega ako legnem spavati „da sve zaboravim“?, Mogu li se bolje osjećati ako prevarim partnera, i ako uporno šutim i skrivam, mogu li si ikada oprostiti i prestati gristi zbog nekih stvari? To zasigurno nećemo znati budemo li gušili probleme u svim tim opijatima, ili jednostavno ako ne budemo pričali s nikime?!
Nova tura, nova avantura!
A-A, ne ide to baš tako lako... Prva stvar svega, najbitnija je, svaki dan odvojiti za sebe pa makar i 10-ak minuta, sjesti, i dobro razmisliti o svemu... Koliko god loše bilo, održavati razum aktivnim, ustati se, obrisati suze i reći „Nova tura, nova avantura, ajmoooooo jbteee“!
Štaaaaaaaaa? Ne možeš? Možeš, možeš!
Svejedno neke stvari apsolutno ne možemo promjeniti, vrijeme još uvijek ne možemo vratiti, ne možemo popraviti učinjeno, i ne možemo sastavljati razbijeno, naša prošlost je pročitana knjiga, zašto je čitati iznova?
Okreni list brale, piši,crtaj, gledaj naprijed...
Svaka nova neugodna situacija, svaka laž, svaka prevara, svaka dobro odglumnjena predstava ljudi oko tebe, neka i od tebe zasluži gromoglasni aplauz – pa barem i za toliki trud...
Nasmij se ljubomornima, mahni bivšima,namigni novim „članovima“ svog života, luduj za novim stvarima koje će obilježiti tvoj život.
Što je bilo, prošlo je...
Dovoljno dobra i kratka rečenica da vas „digne“ i da napokon krenete put budućnosti, put novog jutra, dana, noći.
Snaći će nas ono što hoće, možemo se truditi mjenjati ali nema potrebe, živcirali se mi, vrištali unaprijed naškodit ćemo samo sebi, nikome drugome.
Život je ionako kratak, da se bavimo nebitnim stvarima i ljudima, ma da je danas teško prepoznati „prave“ ljude koje želiš uz sebe...
Bilo, kako bilo, nema mjesta pesimizmu, depresijama, i ostalim poremećajima.
Samo treba na vrijeme „otvarati oči“, i to je zaključak ove priče.
Ako niste dosad, sad nastojte da, udri'te brigu na veselje!
