Zamislite si jedan poseban prizor, sad odmah.
Sunčano je, nalazite se na nekoj predivnom mjestu, kao naprimjer, livada, sjedeći uz potok, more...
Ili jednostavno zamislite plod stabla... Jedno drvo – drvo života, bogato sočnim plodovima. Pod teretom sočnih crvenih trešanja njegove grane povijaju se prema zemlji.
Plodovi trešnje zanosno plešu na povjetarcu koji je kupao njihove nježne ovojnice, usmjerujući njihovo jarko izobilje prema nebu, suncu i nebesima.
Rosom i kišom oprane, svoju ljepotu napajaju iz zemlje, pohranjujući u sebi energiju i vitalnost života uzimajući iz tla putem korjena stabla. Rumenile su se od sunčeva duha koji je isijavao kroz lišća njihova roditeljskog stabla.
No nažalost, neće sva djeca tog stabla sazrijeti u sočno voće. Iz poriva za vlastitim iskustvom i samostalnim učenjem, jedna se trešnja okrenula od neba, sunca i nebesa, zanemarujući upozorenja. Održavajući svoje životne sokove toplima, ta jedna trešnjica izazvala je hladnoću i mraz. Okrenula se oko svoje osi, i sklonila se u sjenu lišća.
Tad je započela i afera s parazitima, zbog toga jer je odbijala lučiti prirodne pesticide.
Njezina nježna ovojnica lagano je počela pucati, izloživši svoj plod.
Miris ploda privukao je razne ptice; i one se pošteno pogoste na njoj, a onda se jednog dana pojavio vrtlar.
S roditeljskog stabla pobrao je čistu i dozrelu djecu, ostavljajući nju, jadnu samu.
Kako je sama visjela, ogledala se oko sebe. Jesenje noći su hladne i usamljene, njezine prijateljice odletjele su, napustile je. Pokvarilo joj je i meso, čak su je i kukci izbjegavali.
Bila je tužna i usamljena, naučila je da znanje nije nužno mudrost; a iskustvo nije uvijek blag učitelj; i da strast može postati otrovom koji truje vrijednosti stečene iskustvom i znanjem.
Zagleda se ona tako prema nebu i razigranim oblacima...
„Dragi Bože“, reče naglas, „griješila sam“. Potrošila sam ljepotu tvoga cvijeta okrenula leđa jednostavnoj istini. Izgubljena sam. Ti si vječna ljubav, a sve što je za mene dobro, tvoj je put. Najviše žalim što sam to tek sad spoznala...
Odjednom, s grane se protrese vjeverica i otrči niz stablo prema livadi, tada zastade, pogleda uništeno voće, a potom ga baci u travu. Tamo je boravila dan, dva, i dočekala snijeg.
Bila je prekrivena predivnom bijelim pokrivačem.
Godišnja doba su se izmjenjivala brzinom treptaja oka, trešnja je pustila svoje korjene i ojačala je. Grane su joj procvjetale, a iz cvata je nastalo voće ljepše od ičega što je pamtila.
Zahvalila je Bogu, slaveći Ga.
Njezina je molitva bila uslišena, ne napušta On čovjeka, nego čovjek napušta njega.
Promislite malo, nije ovo još jedna moja „pobožna“ kolumna, mora ili ne mora se točno odnositi na vjeru u nešto ili nekoga*. Svatko od nas može birati, što će biti, u što će vjerovati, svatko od nas bira svoj put.
Ovu priču možete shvatiti na više načina, kad god padnete na „dno“, kad mislite da vam nema spasa, pričekajte...
Proći će, netko će vam pomoći. Netko će vam pružiti ruku.
Ako vam priča života trenutno nije idealna, promjenite kemijsku, papir, stil pisanja, nacrtajte nešto, čisto da osjetite promjenu, i to je dovoljno.
Zapamtite, priča nikad nije gotova, ako nema sretan kraj!
Zamislite samo ovo, ovo malo drvo života!
Živjeli vi meni!
