Živjeli smo relativno miran život, naravno, uvijek je tu bilo i lijepih, a i loših trenutaka. U svakoj kući, u svakoj obitelji postoje faze harmonije - ponekad ploča okrene stranu, pa ima i malo nesklada, sitnih svađica, ali opet poljubite se, zagrlite i idete dalje, jači nego ikad, iznova i iznova. Odjednom kao još nezrela, sitna osoba, kao dijete shvatiš da to više nije jedna, dvije svađe tjedno. Više nema pomirbe, nastaje napetost u zraku, u ljudima. Nema više poljupca, zagrljaja koji briše sve loše jer ne pomaže. Dođe se do samog kraja, kad se na očigled vidi da više ne ide dalje.
„Biraj život s ocem ili majkom"
Neka djeca su gledala i slušala svađe možda mjesec, možda dva, a možda i više. Naravno sve dok nije bio pokrenut postupak razvoda braka roditelja. Dijete recimo od 10 godina, kao da je svjesno što se u stvarnosti događa. Pošto si maloljetna osoba, ima da biraš hoćeš mamu, ili tatu. Naravno, s glavnim izabranim živiš kao i prije, a sa sporednim se viđaš vikendima, blagdanima, praznicima, i to na određeno vrijeme. Ako je u toj obitelji oba roditelja relativno normalni roditelji, neće dopustiti svome anđelu da jako osjeti razlaz svojih najmilijih i neće dopustiti da dijete na bilo koji način pati. Svaka čast takvim roditeljima, dižem kapu!
„Sve pada u zaborav"
Ima i slučajeva da se kod razvoda odlučiš se za majku, ona koja te rodila, ona koja te pazila, mazila, hranila, odgajala, a naravno i da ostaviš onaj mali kontakt s ocem, jer ipak je on taj koji te napravio, i stvorio za ovaj svijet... I u redu, kreneš u neku novu fazu života. Patiš u sebi, još onako ne otvorenih očiju, ne tako zrele pameti i razmišljanja, ali pokušavaš shvatiti jednu i drugu stranu koliko god možeš.
„I shvatiš, da nije bilo vrijedno"
Život s jednim od roditelja, od nekog s vremenom na vrijeme stvara psihopata, alkoholičara, narkića, i propalicu, jer misle da je razvod u djetinjstvu poremetio njihovo odrastanje, pa se na taj način izvlače iz depresije,tuge i muke. S druge strane neka djeca, bez obzira na godine, odrastaju prebrzo, stječu odraslija i zrela razmišljanja, i bolje otvaraju oči na svijet. I meni je osobno drago, da spadam u ovu drugu skupinu, iako je i to ponekad teško u životu, živjeti u okolini vršnjaka, od kojih ti ipak razmišljaš korak naprijed, jer oni većinom i dalje imaju normalan život s oba roditelja, mada to poneki ne cijene dovoljno.
„Odrasla sam, i nije me briga"
Ako je roditelj svog anđela zaboravio na nekoliko godina, nije pitao nit' se trudio doći do njega, da pita kako je, da mu pruži ljubavi u onu prazninu koju nije godinama ispunjavao, da jednostavno pruži i daje sve od sebe... To nije nit' će ikad bit pravi roditelj.
A sad kad smo već odrasli ljudi, shvaćamo da onaj tko uz nas nije bio godinama, kad nam je to bilo najpotrebnije, ostaje kao sjena u našim životima, bez osjećaja, bez ljubavi, bez poštovanja. Zna se tko je ulagao i davao u nas, zna se tko zaslužuje našu vječnu ljubav od ta dva roditelja, naravno opet ponavljam svaka čast iznimkama, koji se bez obzira trude za svoje mlade.
Shvatim na kraju krajeva, da sve ću napraviti za ljude koji me vole i koje volim svim srcem, a oni koji su me povrijedili dobiti će samo jednu krivu liniju na mome licu, a zove se osmjeh...
