Dnevnik jedne (ne) obične djevojke Ines: Život – dug proces umiranja

Jedan dan „umiremo“ od napornog rada, drugi od malo bolje hrane i više kapljica alkohola, ponekad znamo „umrijeti“ od dosade, a najviše i najčešće zbog ljubavi...

To smo mi! Ponosni, glavom i bradom. Ljudi...

Raspoloženi do neba, tik nakon toga pognemo glavu, svijet nam se ruši, danas dišemo „punim plućima“ , sutra ćemo se „gušiti“ u kratkim udisajima.

Lijepi i poželjni divimo se sami sebi, već nakon par dana ćemo si izaći iz mode i smatrati se totalno neprivlačnima...

Lažemo, a tražimo istinu...

Istinu si zamislite kao tabletu, ne tražite je, ako ste svjesni da je ne možete progutati...

Želimo ljubav, a ne znamo voljeti, zdravi smo, a uništavamo se, danas imamo sve, sutra možda ostanemo bez ičega...

Griješimo, haa Bože moj, događa se i najboljima. Ovog trena puni snage, a pokleknemo pred najmanjim problemom.

Ima nas ima, svakakvih...

Ali kakvi god bili, djelimo identične ciljeve i planove.

Želimo najbolje, najljepše, najgracioznije, želimo da nam se dive, da su sretni u našoj blizini, želimo ovo, želimo ono?!

A da li se trudimo za nešto? Jesmo li zaslužili bolje nego što posjedujemo sada?

To samo vrijeme zna.

Imamo svoj put,ograničeno nam je vrijeme, uza sebe možemo imati osoba koliko god želimo, ali bez njih ili sa njima, mi moramo hodati za sebe.

Jedan dan trnje, izgrebani smo i krvarimo, drugi već gazimo po fino pokošenoj travi, kakav god korak bio danas – sutra, dragocjen je, tvoj je.

Ako želiš dugu, moraš podnijeti kišu!

Nije nam svaki dan savršen, ali u svakom danu ima nešto lijepo...

Recimo,dogodi nam se situacija da se osjećamo kao da nas narednih par dana čeka jutarnja magla, dopodne lokalni pljusak, popodne olujno nevrijeme s jakim orkanskim udarima, zaspimo cvokotajući zubima zbog jakog grmljavinskog udara, ali zaspimo... Otvaramo oči ujutro, i možda se sve polako mijenja, još uz sitne kapljice kiše, iza tmurnog oblaka, izvire sunce, a s druge strane zasja duga...

Jing- jang

To vrijeme – to smo mi. Krene nam loše, pa nas još i uz sve probleme zahvati još stotine sitnica, i sve se nagomilava, i ne vidimo izlaz.

Jer, svemu dolazi kraj i dobru a i zlu.

Isto kao što je svaki početak težak,kao i kraj, ali onaj dio koji se prožima njima je najljepši... E vidite, to je upravo ovo što sad čitate, što radite, ovo je život.

Rođenjem se napati i naša majka isto kao i mi,plačemo, vrištimo, promjenimo sve nijanse ljubičaste boje,kad nas netko iznenada napusti i ode u „vječni život“ isto tako patimo, a ovo što živimo ili životarimo bi trebali iskoristiti na najbolji mogući način.

Crno ili bijelo – sve su ostalo nijanse

Ili nas ide, ili nas ne ide, trećega nema i ne postoji.

Složi karte na stol, odigraj partiju bele s najboljim igračima, izgubi, poludi, a onda izvadi sve aseve iz rukava, pobacaj ih na kraljeve, i izađi iz igre kao pobjednik.

Život zaista jeste dug proces umiranja, samo je pitanje toga koliko ćemo dozvoljavati da „umiremo“ zbog nečega ili nekoga prije nego što sam kazaljka zaista otkuca zadnju sekundu života.