Dnevnik jedne (ne) obične djevojke Ines: Tko si,što si,kako si?

Kad ljudi imaju slobodu postupiti po želji, obično oponašaju jedni druge. Što je u imenu? Skloni smo misliti kako nešto znamo ako to možemo imenovati. „Tko je ono tamo?“ upita netko. „Ahh, to je Ines“, stiže odgovor. Govori li uistinu taj odgovor tko je Ines, ili Ivana, ili bilo koje drugo ime? Kad dijete upita kako radi žarulja, odgovaramo mu da struja pali žarulju kad stisnemo prekidač. Otkriva li to objašnjenje išta značajno?

Tko sam ja? Tko je to „ja“ u pitanju? „Ja“ svakako nije moje ime. Primjerice, ja sam Ines Golić. Govori li to uistinu tko sam? Pokušajmo opet: ja sam kolumnistica Ines Golić. Eto, sad sam učinila izvjesnu preinaku. Znate li sad više o meni? Odgovor je – pa i ne baš, premda bi se tako moglo činiti. Dodana je tek implikacija kako posjedujem određen stupanj obrazovanja – no, u čemu? Unatoč tome, na temelju imena i titula skloni smo donositi zaključke o ljudima.

Očigledno se osoba, životinja, stvar, bilo što od bića i pojava oko nas koje možemo imenovati, te i imenujemo, ne može svesti na ono što implicira sam naziv ili ime. Osim toga, kao što mnogi primjećuju, čim nešto imenujete, od toga počinjete oduzimati, jer kad kažete što to jest to ujedno implicira što to nije.

ZDRAVO ZA GOTOVO?

Čini se da bi trebali prihvaćati vlastita tumačenja zdravo za gotovo jer naša podsvijest možda ima motiv da nas zavara. Osim toga, znam da su moj način odijevanja, stav, odjeća koju nosim, frizura koju odabirem, jezik koji govorim i na kojeg mislim, vrijednosti i uvjerenja koja posjedujem, i još mnogo toga, uvjetovani svijetom u kojem živim. Stoga bi odgovor na pitanje „tko smo mi?“ mogao zahtijevati oduzimanje onog što nismo već pri samom početku potrage za svojom pravom suštinom.

Nakon što odbacite sve što vas definira, predlažem da sebe zamislite kao prostor. Time ne želim reći da se zamišljate isključivo kao prostor, nego vam nudim snažnu metaforu koja vam može razotkriti tko ste uistinu. Zamišljajući sebe kao prostor, zamislite kako vaše ja promišlja o vama, o životu, o smislu svega. Proširite svoje Ja, stapajući svoj prostor s drugim prostorom, šireći se sve dok ne ispunite čitav svemir. Iz te perspektive postajete sve – nijedna i svaka stvar.

 „JEDAN KAO NIJEDAN, NULA KAO SVE!“

 To vam je kao iskustvo blisko dijeljenju nule s nulom. Podijelite bilo koji broj sve manjim i manjim dijelovima, i vidjet ćete kako je rezultat sve veći i veći. Drugim riječima, što ste bliži nuli, rezultat će biti veći.

Poanta cijele priče je u tome da se zapitate: Tko ste sada? Rečeno je kako u početku bijaše jedno, a to se jedno podijelilo i stvorilo sve.

Kad uspijete zapravo doznati, tko ste, ujedno će te shvatiti i da nema strašnijeg svjedoka niti tužitelja od savjesti koja „stanuje“ u srcu svih nas.

Živjeli vi meni 100 godina!!

PS: Nekada je OSMI MART ženama ipak bio značajan datum. Danas bi se dalo puno raspravljati tko smo, što smo, kakve smo mi žene; kažu, nekada se puno raspravljalo o tome kakav je „društveni položaj žena“. Bez velike rasprave, drage moje, SRETAN VAM (NAM) OSMI MART!