Za ručak smo imali juhu. Volim juhe. Sve. I guste i bistre. Najfinija je svatovska sa domaćim rezancima. Mmmm. Dobila sam slabije slanu zbog povišenog tlaka. U rostfrei zdjelicama na kojima je ceduljica s imenom svakog pacijenta. Svatko dobije jelo prema svome zdravstvenom stanju. U mojoj se krio pohani pileći batak i grašak s krumpirom na lešo. Nemam tek. Batak sam pojela i pola porcije graška s krumpirom. Ako me baš uhvati glad, čekaju me moja tri peciva od jutros. Kupaona je prostrana, s tuš kabinom, a i wc-i su dovoljno široki s povećim prozorima. Zadovoljna. Čisto je i uredno. Higijena je najvažnija u bolnici i prostor koji omogućava njeno održavanje, po meni je najznačajnija za pacijenta. Veliki plus. Bolnički kreveti su meni ugodni (naročito kad te ništa ne boli, ha ha). Ne znam javljaju li se kod mene simptomi klaustrofobije, ali ta potreba za zrakom. Psihički je to! Osjećam se zaglavljenom u situaciji iz koje još ne vidim izlaz i to se vjerojatno tako manifestira. Trebala bih upotrijebiti svoju maštu i sposobnost vizualizacije, ali trenutno mi je razina energije smanjena. Vidjet ćemo kada krenem s novom terapijom.
Nova sam i još ne poznam običaje na ovom odjelu. Na primjer, na drugim odjelima vizitu morate dočekati u krevetu, a ovdje sjedeći na krevetu, naravno, namještenog kreveta koji sami popravljate. Inače liječnici misle da niste u stanju izaći iz kreveta. Nakon doručka, sestra poziva sve pokretne pacijente na tzv. Radnu terapiju. Mene nisu jer sam tek stigla i uspavana lijekovima i umorom, zaspala. Nisu me željeli buditi.
Trenutno mi ne nedostaje vanjski svijet. Moći ću u miru preležati svoju gripu i odmoriti se od svoje svakodnevice. Groznica na usnama izgleda kao da me neki krvoločan pas ujeo. Ali ne smeta mi. Mažem usne s antibiotik masti za oči. Ako valja za oči, valja i za usne. I doista. Svakim se danom vidjelo poboljšanje. Nos je prestao curiti a kašalj se smirio.
Lagani žamor sestara razbija tišinu sobe. Atmosfera na odjelu je radna i opuštena. Svatko se bavi svojim dijelom zadataka. Odjel je mali, vrata soba su širom otvorena i uglavnom se čuje ako se nešto dešava. U sobi negdje na kraju hodnika leži djedica kojeg su morali vezati jer se otimao i trgao infuziju, skidao pelene i slično. Iznenadila sam se kako se osoblje brižno odnosi prema njemu kao i prema drugima. Većinu nas čeka neka vrsta bespomoćnosti, pa su ljudi u takvim situacijama najviše ljuti sami na sebe. Ležim u krevetu i razmišljam. Ne osjećam se kao žena koja ima 60 godina.
Sestroooo – začuje se niz hodnik
Idem idem – glasno viče sestra i trči
Policija! Policija! – čuje se zapomaganje pa udaranje.
Došla je i liječnica pa se dogovaraju oko terapije. Taško je kad čovjek potpuno izgubi kontrolu nad samim sobom.
Ajoooojjj! Ajoooojjj! - ori se niz hodnik
Ode mi kuća! Ode mi kuća! – ne prestaje djedica.
Unatoč svemu svi su imali blagonaklone osjećaje prema njemu. Tko zna s kakvim se on avetima bori u svojoj glavi.
Nakon određenog vremena injekcija je počela djelovati i mir se vratio na odjel.
Malo sam odrijemala. Sunce sada svom snagom upire kroz prozor na moj krevet. Pojela sam odlamajući ga na vrlo male komadiće jedno pecivo i jela polako i pažljivo. Popila gutljaj soka. Susjeda me nudila kavom, no meni ništa nije prijalo i ljubazno sam odbila.
Razmišljam kako će mi prolaziti dani. Dobro je kad možeš spavati, a onda? Malo ću čitati, malo pisati. Postoje ljudi koji vole pričati o svojim bolestima. Svaki puta kada završim u bolnici, susrećem se s tim problemom. Ja sam obično šutljiva na početku. Uzvratim poneki odgovor čisto iz pristojnosti. Neka moj problem ostane moj. Čekamo večeru! Pola šest je. Život u bolnici sastoji se uglavnom od čekanja. Večera je bila fina. Tijesto s mljevenim mesom. To volim. Dijetno, dakako. I zelena salata bez ulja. Cijeli dan sam provela spavuckajući. Pitam se kako će mi proći noć?!!!
