Udruga hrvatskih sudaca protiv spajanja ministarstava pravosuđa i uprave
Grbin najavio kandidaturu za predsjednika SDP-a
Večernji list: Plenković - ostaje većina ministara
Jutarnji list: Vrh SDP-a zazire od Peđe Grbina
HAK: Na graničnim prijelazima moguća čekanja
DHMZ: Sunčano i vruće
Beroš: Moguće nove preporuke HZJZ-a za veća okupljanja, zasad bez zabrana

  Priča

Djeca bogova

  Damir Cvenić
Valpovo           01.09.2007.         1888 pogleda
Djeca bogova
Jučer sam bio u knjižnici. Ne u onim novovjekovnim, holografskim, već u pravoj pravcatoj u kojoj možeš uzeti knjigu u ruke, opipati je i pročitati držeći je u rukama. Huh, kako volim taj miris prastare celuloze, tinte i drvenih polica. Stepenicama sam se popeo na peti kat gdje se nalazio odjel s knjigama iz područja beletristike. Čisto informativno sam pogledavao naslove knjiga ne bi li me koji privukao. Nisam tražio ništa određeno.

Pogled mi se zaustavio na jednom zanimljivom: “Djeca Bogova” Pod autor je pisalo, za mene, nepoznato ime: “Robert Ryan” Učinilo mi se kako je dizajner knjige bio nekakav ili zajebant ili marketinški stručnjak, budući je naslov bio ispisan debelim plavim slovima na crvenoj podlozi. Slova, uslijed ove optičke varke, su naprosto sama iskakala sa korica mameći potencijalnog čitatelja da je uzme i ako ništa drugo barem prelista.
A što sam mogao drugo i učiniti, kad mi je već bila u rukama, nego barem pročitati početak. Volim čitati prve rečenice. To mi je nekako prešlo u jednu vrstu opsesije. Uzmem neki pisani tekst, bilo što, uopće nije važno, pročitam prvu rečenicu i ako u glavi čujem “klik” najvjerojatnije ću pročitati cijeli roman.

“Možda će vam ova moja priča zvučati neistinito i čudno, ali kunem se grobom moje mrtve majke kako je svaka riječ istinita i sve se dogodilo upravo onako kako sam to ovdje napisao.”
Bila je prva rečenica Ryanove knjige.

Huuuuh! Ovo je jedna od onih koje mi uspiju zaintrigirati maštu i natjerati me na daljnje čitanje. Pogledao sam zadnju numeriranu stranicu. 376. Jao, previše je to čak i za tehniku “Power readinga” Nestrpljiv kakav već jesam prelistavao sam stranice napreskokce čitajući, jer me zanimalo o čemu autor govori. Zastao sam samo na nekim paragrafima kako bih tekst pročitao s punom pažnjom.

“Sve je počelo kada je Voyager1, u studenom 1980 godine, poslao podatke na Zemlju koji su upućivali na mogućnost postanka atmosfere oko Saturnovog najvećeg mjeseca Titana.
25 godina nakon tog događaja, sonda Huygens s letjelice Cassini, otkriva radio valove niske frekvencije koji potječu iz podzemnog oceana tekuće vode…”
Dalje, dalje, dalje…
“146 godina nakon što je Huygens detaljno istražio i mapirao Titan, dvije Zemljine regije podijeljene na sjevernu i južnu polutku, po prvi puta u povijesti čovječanstva ujedinile su se u naporima stvaranja matičnog broda kojim bi se izvršila kolonizacija Titana…”
List, list, list, dalje, dalje…
“Matični brod je bio spreman. Kapetan i njegov tim bili su odgovorni ne samo za misiju i brod, već i za oko 10 000 znanstvenika, inženjera, pilota, kuhara, pažljivo biranih civila, učitelja, svih onih koji su bili potrebni za početak jedne nove civilizacije…”
Dalje, dalje…
“Veličanstven prizor! Najveći Saturnov mjesec sazdan od leda i stijenja bio je zavijen u sloju neprozirnih narančastih oblaka.”
Bla, bla, bla…
Dalje, dalje…
Stranica 286, podnaslov: “Kontakt”
“…otprilike kojih 2000 metara ulijevo od našeg matičnog broda jedan dio prostora počeo se mijenjati. Izgledalo je kao kad na Zemaljskim pustinjama zatitra zrak uslijed vrućine. Već idući tren pred našim zapanjenim pogledima pojavila se ogromna, uistinu ogromna nepoznata letjelica. Letjelica? Bio je to pravi svemirski grad! Nešto ogromno, dosad neviđeno. Naš matični brod je bio ogroman, ali u usporedbi s ovime činio se poput zrna riže.
Gledali smo, s jednom dozom iščekivanja i nevjerice, prema nepoznatom brodu i primijetili kako smo i sami promatrani s druge strane. Još se nismo niti valjano snašli kad se prostor naše kabine na tri mjesta ispunio koncentriranim česticama šarene svjetlosti koja se ubrzo sve više i sve brže zgušnjavala, te tako pred našim pogledima formirala humanoidna tijela ‘delegacije’ s nepoznate letjelice. Izgledali su gotovo poput nas, osim što su bili svijetle, gotovo mliječne, puti. Bili su viši od nas otprilike pola metra. Udovi su im bili izduženi, skriveni u nekoj vrsti kombinezona isto tako srebrnaste boje koji je bio toliko tanak i pripijen uz njihovo tijelo da im se vidio svaki onaj izduženi mišić. Nisu ništa govorili, samo su uspravno stajali pred nama promatrajući nas. Najviši među njima učini korak naprijed i rukom napravi simbol križa. Kapetan našeg broda također istupi korak naprijed prema neznancima i oponašajući njegov pokret izrazi naše miroljubive namjere.

Idući tren neznanac ispruži drugu ruku okrenutu dlanom gore. U ruci mu je počivala metalna kuglica promjera kojih pet centimetara. Odjednom, iz kuglice bljesnuše silne zrake duginih boja i ispuniše cijelu prostoriju. Prostor oko nas poče se magliti i ispunjavati raznim oblicima. Prvo što smo vidjeli bio je nekakav veličanstveni grad. Vidjeli smo njegove sretne stanovnike, lijepu okolinu, organiziranost, urednost i zadovoljstvo koje je tamo vladalo. Zatim se slika fokusirala na jednu veliku zgradu u središtu grada. Pogled nam je prošao kroz njene zidove i vidjeli smo kako se unutra odvija žučna rasprava. Naravno, nismo ništa razumjeli o čemu govore, ali po izrazima lica i gestama dalo se zaključiti kako je rasprava bila o nečemu vrlo ozbiljnom.

Pogled nam se vratio izvan unutrašnjosti zgrade na ulicu koja je sada bila promijenjena. Stanovnici su bili uplašeni i bježali su kao da se skrivaju od nečega. Zgrade su bile polu uništene, kao i sva okolina. Zatim smo vidjeli kako neki stanovnici pristižu raznim vozilima sa svih strana planete na jedan mali otok u plavo-zelenom moru. Ulaze u nekakvu malu kućicu, sličnu našim eskimskim igluima, te nestaju. (Baš sam se zapitao kako ih tako puno stane u toliko mali prostor?)

Čini mi se kako su te pokretne holoslike prikazi neke njihove prošlosti i to samo onih značajnijih događaja, jer već u idućem trenu pred našim očima prikazivale su se scene velikih eksplozija i razaranja. Vidjeli smo kako onaj mali otok nije bio samo obični otok, već ulaz u skriveni matični brod koji je bio pod vodom. Eksplozije su bivale sve učestalije i razornije. Vidjeli smo kako matični brod izranja iz mora i kreče prema nebu. Pogled se udaljava i prikazuje nam se jedan dio našeg sunčevog sistema. Prepoznajemo Jupiter, Saturn, Zemlju, Mars i nama neki nepoznat planet između Jupitera i Saturna. Vidjeli smo kako se planet grči u samrtnim mukama bljeskajući od eksplozija cijelom svojom površinom. Od njega se odvajala jedna svijetla točkica, upravo ovaj matični brod pokraj nas.
Planet je zadrhtao, u idućem trenu silno bljesnuo, eksplodirao i rasuo se gotovo polovicom našeg sustava. Preživjeli su samo oni koji su bili na brodu.

Idući prizori prikazuju posadu broda kako se o nečemu dogovara. Vidimo mali narančasti planet u blizini Saturna i brod kako stoji nasuprot njemu. Iz broda izlazi projektil i kreće prema planetu. Koliko sam mogao zaključiti gledajući prizor, taj planet je upravo Saturnov mjesec Titan. Projektil ulazi u njegovu atmosferu, probija ledenu površinu tla, putuje duboko dolje kroz nepoznatu tekućinu, sve više gubeći brzinu dok se napokon ne zabije u samo dno oceana. Na zadnjem dijelu projektila počeše se otvarati krilca, neke cjevčice se također pojaviše, ali tada sve naglo stade kao nečim zakočeno, kao da se nešto pokvarilo. Iz unutrašnjosti projektila začuše se jednoliki zvukovi niskih frekvencija.
Slika se vrati na unutrašnjost broda i njegovu posadu. Po licima im se vidjelo kako nisu zadovoljni, ali već idući tren ponovo vijećaju. Vidimo matični brod okrenut prema drugom planetu. Izgleda poput zemlje, ali još uvijek nema plavi omotač. Planet je obavijen nekim smogom. Iz broda ponovo izliječe projektil i leti prema novom cilju. Probija gusti sloj omotača od smoga te udara u tlo planete. Otvaraju se krilca na kraju projektila, pojavljuju se cjevčice kroz koje izlazi plavkasta tekućina i para. Tada se prikaz ubrzava i pred našim očima vidimo cijelu ranu evoluciju naše planete. Brod cijelo vrijeme stoji u orbiti i ne pomiče se. Povremeno iz njega izleti sonda u pravcu planete. Sve dok se planetom ne razvije napredniji život i po prvi puta jedno majmunoliko stvorenje se uspravi i nastavi hodati na dvije noge. Tada slijetanja s matičnog broda postadoše sve učestalija, a evolucija se naglo ubrzava. Ono kudravo majmunoliko biće sve više poče sličiti današnjem čovjeku. Uskoro matični brod postade nevidljiv, a i letjelice koje ga napuštaše prorijediše svoje letove...
Neznanac tada stisnu šaku s metalnom kuglicom i sav prizor nestade, te se ponovo ogledasmo u prostoriji našeg broda. Gledao nas je pogledom koji kao da pita da li smo shvatili…”

Exuro ciero! Onde ae en cierto. (Odlična knjiga! Nedavno sam je pročitao.) Trgne me rečenica na titanskom, gotovo me uplaši, ali pristojno odgovorih…
Eksuro, uito exuro. Iro ae en meje, se uove me se.(Odlična, uistinu odlična. Samo sam je prelistao, a već mi se sviđa.)
Eneri ciero ciere u inite jusut en exuro. (Svaka knjiga pisana po stvarnim događajima je odlična.)
Reče mi visoki neznanac pokušavajući pokazati svoje zadovoljstvo gestom koja je trebala biti smiješak, ali se pretvorila u groteskno razvlačenje njihovih tankih usnica. Titanci se ne smiju. Nemaju emocije, ali zato posjeduju ogroman intelekt.

Dugo već nisam čuo dobri stari Titanski jezik izgovoren kroz usta njihovog bivšeg stanovnika. Puno je lakši od našeg zemaljskog, na kraju krajeva meni uopće nije bio težak za naučiti kada mi je mati Titanka.
Ha. Pokupih knjigu i spustim se stepenicama dolje do izlaza. Vani me je čekao moj novi xieks, zapravo obični komad duraluminijske daske dužine jednog lakta koja je lebdjela na elektromagnetskom polju pokretana sićušnim ionskim motorčićem u unutrašnjosti.
Zgrade su bile prekrasne, kao i sva okolina. Sve je bilo savršeno organizirano i uredno. Na licima stanovnika odražavalo se zadovoljstvo. I ja sam bio zadovoljan.


Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

18.9.2007. 0:22
Uh što volim ovaj grad.
Virka u srce me dirka.


Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.