Banner
Sabor: Oprečni stavovi oko ustavnosti odluke o obuci ukrajinskih vojnika
Banožić: Postoji sprega između Milanovića i Franka Vidovića
SPH: Napad na policajce vozilom treba kvalificirati kao pokušaj ubojstva
Građani će od sutra moći nabaviti početni paket eurokovanica
DP: Školama i vrtićima imena djece žrtava Domovinskog rata
Večernji list: Može li Alketbi glasati na skupštini dioničara Fortenove?
Jutarnji list: FBI u Trogiru zbog jahte Putinova kuma

  Priče iz šnajderaja

Divljak, zvijer, čovjek - zvijer

  Sunčana Janovich           28.10.2022.         2303 pogleda
Divljak, zvijer, čovjek - zvijer

Šuti, ne govori, ne diši - šapnula mi je mama.

Ma, kakvi govoriti, disati, micati se! Zadnji su nam sati, nema dalje. Divljak, zvijer, čovjek - zvijer, manijak, idiot, udarao je i grebao po roletama, zvonio, pokušavao razvaliti vrata, nasrtao nekoliko puta u nakani da preskoči kapiju, mrmljao, urlikao, da nismo razumjele niti riječ. I sve to pred svitanje, a noć k'o noć, uvijek je najtamnija pred svitanje.

Jao, što će biti sa nama?!!

Tata je radio noćnu, a nama je srce kucalo i tamo gdje treba, i tamo gdje ne treba. U ušima, očima, vratnim žilama, ruke drhte, pa sve i da smo se usudile pogledati kroz rolete, nije bilo šanse da se pomaknemo, koljena klecaju, noge ne slušaju, otkazuju.

- Šta on to viče?

- Mama, nemam pojma, ne razumijem...

- Sigurno je neki pijani lovac, znaš da često dolaze u naš kraj, iz inozemstva - mama će

- Ma, odakle god da je, šta mi imao sa njim? - ohrabrila se i ja

Još je dobrih 10-ak minuta trajao njegov performans, a onda, tišina.

Jedva, al' jedva, dočekasmo jutro, i zvuk užurbanih koraka prvih prolaznika. Mama je polako podigla roletu, i na prozorskoj klupčici ugledala zubnu protezu!

Ispala je nepozvanom noćnom posjetitelju, u žaru bijesa, srdžbe, i izgovorenim, pretpostavljam, psovkama. Ili ju je namjerno ostavio.

E, lako je bilo sad, kad je svanulo, početi zbijati šale.

- Mama, možda ga žuljala proteza, ili je neka nezadovoljna mušterija, kojoj si previše skratila hlače.

- Ma, pusti ti to! Znaš ti ono, kad netko nekome kaže da će mu pokazati zube? E, pa ovaj nam je pokazao! - s nevjericom mama pogledava u protezu na prozorskoj klupčici

- Bacaj to! Neće se taj više vratiti, pa on je tko zna gdje! Promašio je on i grad i ulicu i kuću - odgovaram mamu od nauma koji naslućujem u njezinu pogledu.

Uzalud. Nije joj bilo mrsko, pomoću najlon vrećice, uzeti protezu, i zakopati ju u bašticu ispred kuće, uz obrazloženje da će se možda čovjek sjetiti gdje je bio, pa se vratiti.

Da, da, baš će se sjetiti, a ako se i sjeti, ona bi mu rekla, izvol'te, tu sam zakopala.

Kuću smo odavno prodali, ulica promijenila izgled, a nekada travnjak ispred kuće i mala baštica, prekriveni su asfaltom. I bolje.

Sve me strah pomisliti što bi bilo u suprotnom. Kakav bi oblik poprimilo cvijeće, na tako maštovito nagnojenom tlu?

Mada, nedugo nakon noćnog posjetitelja, gradski beskućnik Šima, smijao se i kad nije bilo mjesta smijehu. I, hvalio se kako je dobio nove zube.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priče iz šnajderaja