Književnost
Dinko Mihovilović: Nadnaravno otvara pitanja i može snažno prenijeti neku svakodnevnu poruku
Usamljeni junak koji kreće na put kako bi upoznao sebe ponovno je aktualan zahvaljujući romanu "Krletka od mora" Dinka Mihovilovića, mladog programera koji gostuje u Gradskoj knjižnici Virovitica u četvrtak, 23. svibnja u 18 sati. Mihovilovićev junak je 28-godišnji Josip iz Novog Zagreba, koji poduzima prekooceansku avanturu u potrazi za izvorom svojih vizija koje ga prate od djetinjstva. Je li svoju budućnost predvidio ili ju je sam stvorio? Tko ga je zatvorio u krletku iz koje je želio izaći? - pita se Mihovilovićev Josip i u potrazi za odgovorima spreman je otići i preko granica realnosti.
„Krletka od mora“ roman je u kojem se susreću motivi Moby Dicka, Odiseje i magijski realizam Japanca Harukija Mukrakamija. Iako je u istraživanjima za pisanje romana autor putovao samo posredstvom interneta, „Krletka od mora“ puna je orijentalnih boja i okusa, izazova dalekih mora i susreta različitih civilizacija. Roman je generacija tridesetineštogodišnjaka prepoznala kao izraz vlastitih frustracija i želja za slobodom u kojoj mogu istražiti svoj identitet.
Dinka Mihovilovića u virovitičkoj knjižnici predstavit će Marina Mađarević, a za Virovitica.net s mladim zagrebačkim književnikom porazgovarali smo o magijskom realizmu, pisanju romana i sljedećem romanu koji priprema.
Roman “Krletka od mora” svojevrstan je pustolovni roman budući da glavni lik kreće na put kako bi istražio sebe. Je li razlog za pustolovinu nedostatak pustolovine u hrvatskoj književnosti ili u hrvatskoj svakodnevnici?
Nisam imao namjeru napisati pustolovni roman; htio sam se baviti unutrašnjim putovanjem glavnoga lika i vanjsko je putovanje nastalo samo od sebe kao sekundarno putovanje koje je samo preslika onoga što se događa unutra. Mislim da roman nije primarno pustolovan, ali ta je komponenta svakako izražena. Osobno nisam bio na sličnom putovanju koje bi uključivalo rad na brodu i naguravanje po vlakovima Indije, pa sam u tome smislu i sam sebi pružio jedno iskustvo, ako ne stvarno, onda barem književno.
Roman Simić je, u razgovoru na “Razotkrivanju Zagrijavanjem” u Knjižnici Bogdan Ogrizović, zamijetio u vašem romanu opis emocionalne hladnoće korporativnih odnosa. Kao programer, kako ste odlučili napisati roman i zašto se bavite pisanjem? Je li kritika korporativnih odnosa bila jedan od vaših spisateljskih motiva?
Na prvu se čini da je pitanje upravo to: zašto programer piše roman? A pravo je pitanje: zašto je netko tko voli književnost i umjetnost općenito postao programer? Prije programiranja, pokušao sam se baviti novinarstvom, za to sam se školovao prije studiranja za računalnog inženjera. Nije pisanje svojevrsno strano tijelo u životu inženjera, nego je inženjerstvo strano tijelo u životu društvenjaka. Ali posao je dobar, fleksibilan i omogućuje mi da se bavim onime što zaista volim.
Što se tiče korporativnih odnosa, većinom radim za strance kao freelancer i ne dolazim toliko u doticaj s njihovom korporativnom politikom. Također, većinom radim za start up tvrtke gdje je atmosfera uvijek dobra i optimistična. Što se hrvatskih tvrtki tiče, imam iskustvo samo s njih nekoliko i ta su iskustva uglavnom vrlo pozitivna. Jednom sam radio za tvrtku koja je poslužila kao predložak onoj iz romana, ali čini mi se da se moja negativna iskustva s tog radnog mjesta ne mogu mjeriti s negativnim iskustvima koje mnogi drugi ljudi ponesu sa svojih radnih mjesta. Naime, nas programera nema dovoljno da popunimo sva slobodna radna mjesta. Stoga su poslodavci prema nama uglavnom dobri, a pokoje negativno iskustvo najčešće nije na razini negativnih iskustava prosječnog hrvatskog radnika.
Poznato je da je vaš uzor Murakami i da poput njega koristite magijski realizam. Je li magijski realizam vaše dugoročno spisateljsko opredjeljenje? Što nam magijski realizam može reći o nama u 21. stoljeću?
S Murakamijem sam nekako počeo, to jest zagazio u taj magijski realizam i svidjela mi se njegova pitkost, maštovitost, dodir s (amerikaniziranom) japanskom kulturom. Nakon Murakamija, čitao sam Hernandeza, Borgesa, Marqueza, Pelevina, Calvina, Rushdiea… i druge čiji je rad povezan s pojmom magijskog realizma. Međutim, čitam i drukčije knjige, volim Ishigura, Amosa Oza, Sebalda, Orhana Pamuka i mnoge druge. Sve više volim čitati i domaće autore poput Karakaša, Maše Kolanović, Jergovića it. To neminovno utječe na moj stil i mijenja ga. Osim što ga pasivno mijenja, nastojim ga i aktivno mijenjati: ne bih htio biti jedan od onih pisaca koji pišu knjige koje su jedna drugoj slične. Drugi roman kojeg sam nedavno dovršio razlikuje se od "Krletke od mora". U njemu postoji svega nekoliko elemenata magijskog realizma, priča se ne naslanja na magijske elemente. To je jednostavno takva priča – nadam se da će ugledati svjetlo dana pa da će čitatelji vidjeti razliku.
No, to ne znači da se okrećem od magijskog realizma kao takvog, i dalje volim taj žanr i siguran sam da ću mu se vraćati. Volim ga jer otvara nove svjetove i potiče maštu. Pišem jer volim priče, volim ih stvarati i magijski elementi često posluže za to da na snažniji način prenesu neku svakodnevnu poruku. S druge strane, mogu biti gotovo usputni, poput letećeg tepiha u "Sto godina samoće" koji se pojavljuje samo u jednoj rečenici. Bez obzira na to u kojem stoljeću živjeli, smatram da je dobro razmišljati o nadnaravnom, metafizičkom, magijskom, bile to ribe koje padaju s neba ili Remedios koja je spontano uznesena na nebo usred bijeloga dana. Što je moguće, a što nije? Što je stvarnost, a što je mašta? Književnost je tu da postavlja pitanja, ne nužno da na njih daje odgovore.
“Krletka od mora” svojevrsno je iznenađenje za književnu scenu jer se predstavljate kao kompletan autor, iako dolazite iz profesije koja nije vezana uz književnost. Zašto niste, poput ostalih mladih autora, prvo počeli pisati priče? Je li roman kao duža forma izazovniji?
Htio sam napisati roman jer romane najviše volim čitati. Kratke priče također volim, ali ni približno kao romane ili barem pripovijetke. Dosad sam napisao desetak kratkih priča i to je sve. Ponekada napišem neku ako mi padne na pamet, ali ne idem za tim da ih pišem redovito.
Rizik je veći kada pišete roman. Ako nije dobar, sve može ići u smeće. Zbirka priča može biti fleksibilnija. Jedna se može izbaciti, nova se može ubaciti. Mogu se skupljati godinama. Nisam siguran bih li mogao razvući pisanje romana na više godina: imam osjećaj da ga moram zapisati dok je još živ. A možda je to samo moje neiskustvo, vidjet ćemo što ću govoriti za deset ili petnaest godina ako budem imao tu sreću da uđem dublje u književnost.
Na “Zagrijavanju” ste čitali odlomke iz svog novog romana koji još nema naslov, ali otkrili ste da je pisan u prvom licu i da ima ženski glavni lik. Po čemu je novi roman sličan romanu “Krletka od mora”, a po čemu se od njega razlikuje?
Taj me naslov još uvijek muči, još ga nemam. Roman je sličan "Krletki od mora" po tome što je glavni lik također otuđen od svijeta, ali na jedan posve drukčiji način. A razlike su brojne. Stilski i tematski su to dva potpuno različita romana. Teško mi je dati više detalja jer ne znam kako će izgledati konačna verzija novog romana i nisam vješt kada treba govoriti o novom tekstu. Ni sam ga još nisam probavio, nisam čuo dovoljno drugih mišljenja. U svakom slučaju, bilo ga je zadovoljstvo pisati jer nisam išao za time da moram uspjeti napisati roman: taj sam dio riješio, nego sam se usmjerio na svaku rečenicu, paragraf i poglavlje.
