VIROVITICA - Da život s teškom bolešću koja traži mnogo odricanja može biti ispunjen, najbolje svjedoči slučaj 75-godišnjeg Franje Berte. Taj virovitički umirovljenik već devet godina, otkako mu je dijagnosticirana “šećerna bolest”, svakog jutra propješači najmanje deset kilometara, a ni poslijepodnevni sati ne prolaze bez tjelesne aktivnosti - ako ne pliva na bazenima u mađarskom Barcsu, onda gradom vozi bicikl.
Znaju ga dobro ranoranioci, svi oni koji u cik zore žure na posao, dežurni vatrogasci i policijski pozornici, trafikantice i čistačice kafića, šetači pasa, pekari, dostavljači novina pa i bećari što se ranim jutrom kući vraćaju. Mahne im, ponekad pita za zdravlje i nastavi svojim putem po obodu gradskog parka, preko središnjeg trga do gljiva, pa natrag do šetališta Edithe Scubert, sjene stogodišnjih platana i onda opet u park.
- Deset kilometra je petnaest krugova oko parka. Šećem jer je liječnik rekao da bi mi to, uz tri do četiri litre vode na dan, moglo pomoći da lakše podnosim bolest - objašnjava gospodin Franjo i dodaje kako nikad ne požali što besprijekorno ispunjava liječničke savjete.
Ni loše vrijeme nije razlog da ne prohoda redovitu rutu. Ako baš i lije kao iz kabla i puše snažan vjetar koji nosi krovove i čupa stabla, onda se stubištem svoje zgrade deset puta popne od prizemlja do potkrovlja, na šestom katu. Berta je već 15 godina umirovljen, radio je u Rapidu i Tvinu te u Njemačkoj, gdje je vozio radne strojeve.
- Svaki dan po dva puta dajem si inzulin. Volio sam igrati šah, čitati knjige i novine, ali sada ne mogu jer moram čuvati oči pa uglavnom slušam radio i skupljam snagu za hodanje i plivanje - priča Franjo.
