Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Poezija

Deset pjesma Tonija Vukovića

  vn           21.10.2021.         608 pogleda
Deset pjesma Tonija Vukovića

Toni Vuković rođen je 8. kolovoza 2001. godine u Virovitici gdje je pohađao osnovnu (Vladimir Nazor) i srednju školu (Strukovna, smjer turističko-hotelijerski komercijalist). Bavi se raznim hobijima među kojima je i pisanje pjesama. Jedan od tih hobija jest i kolekcionarstvo u koje spadaju ponajviše čitanje i skupljanje stripova. Iza sebe ima objavljenu zbirku pjesama "Poezije u svemu" (Split, 2020.) Pjesme je počeo pisati 2016./2017. godine pod satom matematike i od tada ne staje sa kreacijama. Piše ljubavne, dječje, socijalne, misaone, duhovno-religiozne i domoljubne pjesme, nešto malo pjesama u prozi, ali i bećarce te haiku poeziju. Ne bi to bio Toni da ne svira i gitaru u svoje slobodno vrijeme, kako bi se reklo za svoju dušu, ali u budućnosti ima želju uglazbiti svoje pjesme/tekstove.

1. Još uvijek nije

Visoki ton u njenim riječima,
Nagla tama u mojim očima.
Čvrste riječi s puno dokaza,
Nema spasa od mog poraza.
Stari problem se je vratio,
U kojem sam ja najviše platio.
Nekada je raj stvarnost bila,
A sad je ljubav dobila krila.
Moje srce, kamen je postalo
I od tad je takvo ostalo.
Kapljice kiše stalno padaju,
Moje se oči Suncu nadaju.
U mome životu više biti neće,
Jer moja duša novim putem kreće.
Volio sam je čak od sebe više,
Neka sada drugom za vratom diše.
Bila je ljubav, bila je moj idol,
A sad je rana zbog koje osjećam bol.
Život mi je siv više nego prije,
Više siv, al crn još uvijek nije.

2. Neuzvraćena ljubav

Stalno nešto govoriš,
Sve ti je ona bila,
Vrijeme je da se odmoriš,
Jer ona te je zaboravila.
U tvom srcu vel'ka rana,
Nju to baš i ne zanima,
Patiš za njom svakog dana,
A ona drugog ima u očima.
Baš zeznuta je stvar,
Kad ju voliš srcem svim,
Napravi ti pravi kvar
Pa u krevetu završi s njim.
Davao si joj svoje vrijeme,
Davao si joj cijelog sebe,
No sad ti stvara probleme,
Tako što nije odabrala tebe.
Sad joj želiš sve najgore,
Šakom lupaš u stol,
Više nisi mirno more,
Jer izgubio si svu svoju sol.
Nemoj nadu gubiti,
Život je pred tobom,
Opet ćeš neku ljubiti,
Ljubav se zove s razlogom.

3. Ljudska navika

Hodam kroz grad…
Na podu vidim čikove i plastiku,
Ali ustvari vidim ljudsku naviku.
Mnogi krivci traže same izlike,
Teško im se riješiti te loše navike.
O dobrim ljudima stvarate lošu sliku,
Samo zato što imate tu lošu naviku.
Ljudska glupost ili ljudska navika,
Ne vidim u čemu je tu razlika.
Poznato je i to da ljudska navika
Nikad nije imala ni jednog praznika.
Neka ovu pjesmu upamte svi,
Ja to ne radim pa nemojte ni vi!
Razmislite malo, valjda razuma imate,
Da li tom lošom navikom dobro dobivate?

Žao mi je onih
Što ovo pročitati neće,
Već će samo nastaviti širiti
Tu lošu naviku, to smeće…

4. ZZZ PLJUS

Kad se spusti tiha noć,
Kad bih spavat trebao poć,
Ja čujem zujanje komaraca.
Iako se prozori svi zatvore,
Nekim čudom se ipak stvore,
Sve manje za njih imam živaca.
Kad god stignu krv piju,
Nisu izbirljivi, pa piju bilo čiju,
Ne prođe dan bez uboda.
Smetaju i po danu svima,
Rjeđe, ali ih i tada ima,
Našoj koži fali sloboda.
Najgore bude kad se smrači,
Gasi svijetla jer to ih privlači,
Mrzim ih iz dna duše.
Kažu da bolesti prenose,
Ma nek se k Vragu nose,
Nek se svi na Zemlji osuše.
Jadne su moje nemoćne vene,
Kad komarci piju krv iz mene,
Grebem se po nekoliko sati.
Odjednom dođu, tiho nas ubodu,
Napiju se fine im krvi i drugdje odu,
A naše tijelo neka pati.

5. Zato te imam

Zašto te imam?
Pitaju se ljudi,
Kad im objasnim,
Nitko se ne čudi.
Noć me razumije,
A dan zna istinu,
Nitko drugi ne umije,
Razumjeti mi sudbinu.
Imam te zato
Što si mi suđena,
Srcu je poznato,
Da nema vremena.
Vrijeme brzo ide,
A život još brže,
Oči te vide,
A ruke te drže.
Ti si moja duga,
Preko koje kročim,
Dolazim s juga,
Sreću suzama močim.
Samo tebe imam,
Od sveg blaga,
U naručje te primam,
Zato što si mi draga.
Poljubac vječnosti,
Od mene primi ti,
Za sve suze oprosti,
Znaš da ću te voljeti.

6. Smisao života

Reći ću vam smisao života kroz izreke male,
Shvatite me ozbiljno, nije mi do šale.
Imate svoju metlu, imate svoja vrata,
Nek' ne dolazi do svađe, a kamo li rata.
Ja se reći ne bojim,
Mislim dakle postojim.
Pazi sad, nemoj mislit' da se šalim,
Nauči se biti zadovoljan malim.
Podijeli, pa vladaj,
Čudu se ne nadaj.
Gledaj, ovako,
Žuri polako!
Glad je začin hrani,
Nemoj bit po strani.
Svatko je kovač svoje sreće
I uvijek se od nule kreće.
Hrabar je onaj tko pobjedi sebe,
Ako ti srce ima vrata, ključ nek bude kod tebe.
Vladati nad sobom najveća je vlast,
Kad Vrag jede vražiće, Bog ne kaže u slast.
Kao što svi već dobro znamo,
Nijedno zlo ne dolazi samo.
Kažu ljudi da uz naporan trud doći ćeš do slave,
No kažu i također da riba najprije smrdi od glave.
Kakav život, takva smrt,
Kakva žena, takav vrt.
Koga bogovi vole, umire mlad,
A koga ne čak i u raju tjeraju ga na rad.
U jednom nitko mozak ne smije štedit',
Tko zna više jezika, toliko će ljudi vrijedit'.
Mora znati onaj tko čovjekom postaje,
Da riječi lete, a ono što je napisano ostaje.

7. Mačja sreća

Blago mački koja spava,
Kojoj je java kao san,
Dok na toplom leži glava
I uživa baš svaki dan.
Blago mački koja jede,
Koja ima šta za jesti,
Kad zadovoljna sva prede
Jer guza može na toplo sjesti.
Blago mački koja pije
Čistu vodu svakog dana,
Blago onoj što beskućnik nije,
Što zidove ima sa svih strana.
Blago mački koja sniva,
Pa se kasnije sretna probudi,
Da je sretna što je živa,
Da se ne istraženom čudi.
Blago mački koja živi
S čovjekom koji ju voli,
U sreći da svoj kraj doživi,
Na rastanku da ju manje boli.

8. Ima nešto u nama

Ima nešto u zraku,
Ima nešto u nama,
Ima nešto i u mraku,
Al to nije tama.
Ima nešto na usnama,
Ima nešto u glavi,
Ma ima nešto u nama,
Osmijeh nam je pravi.
Vremena imamo,
Žuriti se nećemo,
O svemu pričat volimo,
Za minutama ne žalimo.
Ruke uz ruku,
Riječi na uho,
Za jednu poruku,
Grlo mi je suho.
Trema i stres,
Biva na početku,
Jer te smatram
Kao pojavu rijetku.
Rijeci lete,
Ali ne padaju,
Nek most prelete
I svoje značenje ti daju.
ma nešto u nama,
Ima nešto u meni,
Ima nešto i u tebi,
Mijenjao nas nikad ne bi.

Postoji sudbina,
Postoji istina,
Ma postoji i nada
Između srca dva.
Ljubavna bol,
Suze su sreća,
Rana mrzi sol,

Zato pokraj nas gori svijeća.
Ima nešto u nama,
Ruža na dodir cvijeta,
Moje riječi nisu reklama,
Zbog tebe mi ni smrt ne smeta.

Srce zaigra
Kad te se duša sjeti,
A razum me tjera
Da te imam na pameti.
U nama nešto ima
I to dobro znano svima,
Među grudima stoji,
Zbog ljubavi postoji.

9. A je to

Svakog dana oni nešto rade,
Nekad ide glatko, a nekad se posvade.
Probleme rješavaju kako god znaju,
Nekim čudom uvijek ih riješe na kraju.
I jedan i drugi pametan se pravi,
Ni jedan iz prve lošu situaciju ne popravi.
Krenu prema cilju, al' onda bude gore,
Ne predaju se već se protiv problema bore.
Pat i Mat su najbolji prijatelji i ništa ne govore,
Iako nema problema, oni ga sami stvore.
Jedanput jedan, jedanput drugi dobru ideju dobije,
Drugi se s njom složi, nikako je ne odbije.

Ruše, grade, izmišljaju i popravljaju,
Uvijek po redu probleme rješavaju.
Na pamet im padaju ideje razne,
Neki kažu da su im glave prazne.
Prije su nasmijavali mlađe i starije,
Danas se rijetko tko njima nasmije.
Uvijek se trude i rade sto na sat,
Likovi iz a je to-a: Pat i Mat.
Problema su riješili preko sto,
Dobra stara vremena, A JE TO!

10. Biti ili ne biti

Na vrh brda jedno drvo raste,
U njem u proljeće utočište traže laste.
Vrlo ponosno širi svoje grane,
A ptice mu uljepšavaju proljetne dane.
Dugotrajna kiša baš mu godi,
Svakog dana teži ka hladnijoj vodi.
Iz dana u dan njegovo korijenje je veće,
Raste dok je mlad, kasnije baš i neće.
Drvo to gleda ljude kako žive,
Gleda ih pomno iz svoje perspektive.
U početku je imao puno sestri i braće,
A sada je sam i žalosno plače.
Teško diše zbog ne čistog zraka,
Suši mu se polako grana svaka.
U proljeće raste, u jesen pada,
Koliko li je lišća izgubio do sada?
Koliko će još dugo grane izdržati?
Da ne puknu, da se ne počnu savijati.
Oko njega čikovi, staklo i plastika,
Stanje mu se pogoršava, hvata ga panika.
Njegovo deblo ispod kore trune,
Često zaželi da ima usta pa da na nas pljune.
Mislio je da ima prijatelje među ljudima,
A sada zbog ljudi biva na Zemlji u komadima.
Završit će kao papir ili će se u pepeo pretvoriti,
Nitko o njemu neće pisati niti će mu se za sve zahvaliti.

On nam daje kisik,
A mi njega trujemo,
Sve to radimo uz rizik
Umjesto da ga poštujemo.
Zbog njega smo živi,
On nam preko dana daje hlad,
Govorio je da smo mi ljudi krivi,
Što smo Prirodi učinili do sad.
Kad padne i zadnje drvo
Na ovoj Planeti,
Onda ćemo tek razmišljati
O nanesenoj šteti.

To vrijeme će doći
Kad-tad,
Biti ili ne biti?
Pitanje je sad.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Poezija