Petar Fehir je rođen 1955. godine u Grbavcu kod Grubišnog Polja. Objavio je sedam zbirki poezije i proze. Autor je kratkog filma Živjeti od snova. Igrao u tri kratka i jednom dugometražnom filmu. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća osnovao je i vodio kazalište Kocka, te napisao niz prijedloga za predstave toga amaterskog teatra. Osim poezije i proze, piše dramske komade, “predloške, pisma i zapisnike”, a pisao je i scenarije za stripove. Povremeno piše za portal Virovitica.net, na „Roklicerovim večerima“ u Cugu, kafiću na Željezničkom kolodvoru, kao glavni gost nastupao je dva puta, a recitirao je i na „Jutru poezije“ u virovitičkom Domu za stare i nemoćni „Počić“. Ljubitelji stripa možda ga se sjećaju po scenariju za strip Ernestovo uzbrdo kojeg je nacrtao Ivan Novačić Ćiči, objavljen u stripu fanzinu Gavran. Njegova najnovija knjiga „Samodošli“ koja se bavi temom maloljetnih migranata objavljena je u nakladi virovitičkog Studijskog instituta za novinarstvo, kulturu i obrazovanje. Stihove piše na bilogorskom govoru, a ovdje objavljujemo po pet pjesama iz ciklusa "Dvorac od komušune" i "Beskorijeni".
1. Ponekad se budim
U bunilu.
Ili bunim u budilu.
Sav u znoju.
Puca se nedaleko od naše zgrade.
Tlo podrhtava.
Tenkovska jedinica od Dalbyja klizi prema gradu.
Sa Skrylla štekti puškomitraljez.
Kao da je u dnevnoj sobi.
Uključujem radio.
Dramatični glas govori o pokretima iz pravca Blekinga s jedne
i Ystada s druge strane.
Znači, opkoljeni smo.
Ostaje nam samo put preko mora.
Kristijanstad sav u plamenu...
Nestaje struje.
Sad već čujem glasove iz parka.
I brujanje avionskih motora koji su krenuli sa Sturupa.
Približavaju se.
U niskom letu pucaju po industijskoj zoni Gastelyckan.
Plavičasta vatra i gušeći miris laka.
Benzinska crpka u plamenu.
Osposobili smo mali tranzistor.
Bombardiraju, kažu, i samo središte grada.
Gradsku vjećnicu, muzej, staru crkvu.
Vidim prevrnut autobus gradskog saobraćaja.
Stotine nepomičnih tijela u Storgatan.
Zeleni uzvrćaju.
Oboren avion kod Mobilie...
I odjednom tajac.
Osvrnem se.
Dijete i žena spavaju.
Lagano ih dotaknem.
Dišu.
Dijete spava s podignutom rukom.
Otvorene šake.
Razmičem zavjesu.
Provirim kroz prozor.
Ispod njega, u Vikingavägen, procvao jorgovan.
Pružam ruku, otkidam grančicu i prinosim je jastuku.
Ne, ne miriše na barut.
To je znači samo rat u mojoj glavi.
To teška borbena vozila okreću na čvoristima mojih živaca.
To meni niz vene teku rijeke izbjeglih ljudi.
To niz moja leđa polijeću teški borbeni avioni.
U lijevoj mi pretklijetci centralno sklonšte, u desnoj štab zavjerenika.
U grlu drhti trbuh zlostavljane djevojčice.
To moja noćna lampa osvjetljava lice zatočenika.
Kojemu stoti put postavljaju isto pitanje.
Na koje ni on, ni ja, nikada nećemo znati odgovor.
2. Šaka puna olovnih plombi
Stanovali smo pored pruge.
Po pisku lokomotive znao sam koji vlak prolazi,
koliko je i kakvih vagona
i koje je doba.
Otac je imao tamnu kapu sa žutom željeznicom na sredini.
Plavu bluzu i plave hlače.
Do gležnja.
Ulazi, podiže me visoko i vadi iz džepa punu šaku olovnih plombi.
Popratne listove.
Ja presretan.
Imao sam ih osamsto četerdeset i dva.
Sofija, Kumanovo, Niš, Vinkovci, Zidani most...
Dok otac nije otišao i prestao ih donositi.
Kad je otputovao počeo sam izbjegavati pruge.
Nikada više ne bih, žmireći, raširenih ruku, hodao tračnicom.
Ni vlakom više nisam putovao.
Počeo sam sumnjati u vlakove.
I željeznicu.
I ministarstvo prometa i veza.
Sve one olovne plombe i putne listove zakopao sam kraj rijeke.
Rijeka me oduvijek privlačila.
Ona je bila ta koja samo dolazi.
Kada smo oca sahranili činilo se da ga više nema.
3. Soba moje bake
Iznad zastanice velikog bračnog kreveta,
na zidu,
visjele su slike zamišljenih svetaca.
Sveci su, navodno, bili pravi,
ali su djelovali nekako zamišljeno.
Sklopljenih ruku, bolećiva pogleda
i malo ukošene glave.
Na koju stranu,
baš se i ne sjećam.
4. Prorok
kaži nam, proroče,
koliko je duboko naše sjeme zatrto,
i pred kojim nas vratima čeka nepovrat
uzmi nam, otvorenima, i to srce što nas
kao proniknuti žbir otkucava okovima
tuđeg nesna!
sažmi nas u spokojstvo
lažnih izvora,
jer i nismo za drugo
slavimo te, proroče,
prokuni nas,
da bar kleti možemo
ponirati
u bezdan dobročinstva
oče naš,
teško dišemo, pothranjeni i ogoljeni,
hropće nam misao
i riječ nam otežala
okov nam kao ditiramb para
kapilare nepostojanja
5. Vračar
vračaru su, kada bi listove oličio svjetlom,
darivali izdanke mjesečevih šapa,
da kao kralj krajolikom brižnima
prokaže put
pa ako ga slijede,
držeći jedni druge za ruku
stignu do svitanja
i da se tamo jedno od njih,
kao i otac im, zavjetom zavračari
i mudrošću osnaži
pa pretke u pretcima prepozna
kada kušnju zavape
i kada se sjedine
a kada se sjedine
da se ne razjedine
jer i on je jedan jedini
i skrivenog ga, u naličju adama,
namjernik može
budnog sresti
6. ana
kadb naranla marvu i živinu
i rješla se po kući posla
nazulab gumjene čižme
i na pralob rubne nosla
i sapun od kostiju kuvan
u komori brižljivo čuvan
razgrnlab trsku i šaš
i na studencu boje srebra
žmikalab i trljala robu
niz rifljače limena rebra
onda naćve na glavu pa kuć
izmeđ čatrnje i štale u luku
razvuklab košulje lače i bluze
ko da vješa težačku muku
čipkastob metla u štirku
a šareno na stonjaku il plati
milovala pjeglom na žar
do kasni noćni sati
i sad kad mraz zacakli
kao da vidim sliku
smrznuti rubni na štriku
7. voljob
voljob da dođe jednoč dan
da nam je dobro i da šutimo
da se u oč stisnemo i dlan
svakog a ne šaku slutimo
voljob da smo svi odavde
da odrješeni cipela odamo
u polja i rječi sadimo
i gladnim ih tople podamo
pod kaputom bez puca
i bez rukava da stojimo
sami zagrljeni kraj studenca
jedni druge da pojimo
voljob da dođe jednoč dan
kad nećmo jedni drug zvat
pogrdom i straom svojim
I nećmo više o ratu srat
8. ulce
najtežem pane kad prekrste ulcu
mojus mjenjali četri puta
bar da se mogla nekud zavuć
da je mogla odlutat
kads došli oni što krste ulce
a nis u njoj ni ružu posadli
ni fasadu krečli ni puta širli
sams ljude u njoj svadli
ulceb se morale po cvjeću zvat
a tableb djeca trebala risat
pab glavna ulca bila ona
što znade najljepše mirisat
9. uva na kajdanki
iz tije dana ne pamtim puno
to nekak s vremenom ko kukurjek svene
a nije baš nekim redom ni slagano
kob znao da će to bit uspomene
dosta je prošlo i sve se ko smanjlo
pa ja te puzle malo povećam
od sviju stvari iz one škole
najviše se bugačice sjećam
i uva na kajdanki u pakpapiru
i es se počešljo glasa majke
klikera šestara i slika igrača
brocaka što je smrdjo na šangajke
žalosne vrbe i crne staze
čajanki za majčin dan
pionirski marama i prvog cmoka
sve ko da je bio san
al još se nadam dać jednoč
sva sjećanja na rpu skupt
i da će ona crna razlivena
bugačica iz osnovne upt
10. more
stari je došo malo pod gasom
isplatlis ljudma novce za šencu
ićmo znači imi preko sindikata
s ilovom na more u crkvencu
tu noć pred put nisam sklopjo oč
zamišljo sam kakva je more divota
i kakć se kupat i skakat i ront
mat nam svima sašla kupaće od glota
jeli smo sladoled i pili šabesu
pa štaš bolji život od toga poželt
kadbs se bar ti dani mogli ko more
u ove čaše nostalgije prelt
