Danas je, 16.kolovoza Dan grada Virovitice, i tim smo povodu za našu rubriku „Deset pjesama“ izabrali pjesama književnika Mirka Kovačevića (Virovitica, 1948.- Zagreb 2021.) posvećene Virovitici i zavičaju. Mirko je izuzetno volio svoj radni grad, bio je jedan od utemeljitelja i svakako najaktivniji član Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu i tu svoju ljubav, na sreću, nije skrivao. Podario nam je možda i neke od najemotivnijih zavičajnih stihova.
Pjesme su objavljene u knjigama Čežnjive daljine i Zagasite sretnosti. Evo što je o njima recenzirajući zbirke napisao književnik Sead Begović u osvrtu Zdrava tuga putovanja je književnik Sead Begović u osvrtu Zdrava tuga putovanja recenzirajući knjigu: „Ciklus Virovitički poliptih predočava prostor grada, a lirski subjekt obraća se lirskoj drugoj osobi. Kovačević nikada neće postati doslovni pejzažista ili putopisac, zanima ga samo kontinuitet lirskog instrumentarija, i na drugoj strani, njegov osobni afektivni angažman s kojim će nizati velebne prizore nepoznatog i poznatog krajolika“.
O ciklusu Virovitički poliptih napisao je još i ovo: „Za Kovačevića sve počinje iz mora kao simbola rođenja (ciklus Duboke modrine) i sve se moru vraća. Stoga ne začuđuje da knjiga završava ciklusom Virovitički poliptih, u simboličnom smislu, podizanjem spomen-ploče rodnom kradu. Pjesnik, pritom, ne trpi ambivalentnost, on nudi samo jednu ideju, a to je slika života. On uranja u to more da bi izronio pjev smirene senzualnosti – zdravu tugu“. Ciklus Virovitički poliptih ilustrirala je Bernarda Idžojitić (1946.- 2019.)
U ovoj rubrici već smo objavili deset pjesama Mirka Kovačevića.
1. Zavičajna ljepota
Ne spoznajemo ljepote svoje zavičajne
sve dok nam se ne omakne niz uspomene
u nedjeljno popodne
po drvoredom tuđinskog grada
zametnuta slika slavonskoga krajolika
riječ materinska u tišini izgubljena
i domaća poslijepodnevna svjetlost sunčeva.
Obrisi drage zemlje i šutljiva blagost ravnice
nahrupe tako odjednom u glasove
s buđenjima davnoga djetinjstva,
s blistavim travama sjenovita.
I oživješe odmah svi požari sunca
i vreline žetvene i darežljivosti njiva,
krošnje zašumješe šumorom lišća
i blagoslov podneva rasu se s pozdravljanjem.
Rascvala se nenadano već zaboravljena sjećanja.
a oglasiše se i mirisi očinskog ognjišta
i posljednji pepeo utrnulih ognjeva.
Opojno sjala mi svjetlost ljeta jučerašnjih
zrcaleći se u staklima rodne kuće izgubljene
i ta nepovrediva ljepota zavičajna
probuđena poput titrave besmrtnosti
pod čežnjivim nebom tuđinskih daljina.
2. Lipe virovitičke
Večer puna zvijezda.
More ozbiljno od dubina
kradom donosi
u novi krajolik i šutnja oblaka
miris lipa i dragost tvog pogleda.
Noću kada lipe mirišu
uvijek mislim na tebe.
Prstima milujem daljinu
i glasove njiva slavonskih.
Možda bdiješ nujna zbog čekanja,
prebireš sne neostvarene
i prizivaš godine nepovratne.
U tvojim očima sigurno
Još uvijek zvijezde sjaje,
pa duhom vedra tješiš se radošću
i jekama razborite prošlosti.
Dalek snatrenju se prepuštam,
Tom moru na davninu nalik,
i svečanoj tišini u meni skrivenoj,
a sjećanja strasno odaju se
mirisu lipa virovitičkih
i čežnjom za blizinom spasonosnom.
<<< Bio je spiritus movens Zavičajnog društva, pupčano vezan za Viroviticu
3.Grad u sjećanju
(rodnoj Virovitici)
Zoveš me iz daljine
ponovljenim glasom svojim skrovitim.
Kao orgulje blagdanske
Zabruji odmah duša mi,
a spomeni u meni i jeke prošlosti
već djetinjstva prozivaju,
sve snove, prastare zanose,
čeznuća nedohvatna
i tragove rasute
po bespućima davnih mladosti.
U snatrenja zaronjen osluškujem:
cvrkuću radosno djetinji dani,
Iz zdenca sjećanja izviru stare ljepote,
bude se prespavane sreće,
Odgonetnuti životi nove priče ispredaju.
Iz daljina zaboravljenih proviruju
zelena proljeća i oblaci jesenji
i omare ljetne
a snijezi prošlih zima
u svojoj bjelini skrivaju
svu radost božićnih blagdana.
Kao u igri skrivača oči zatvaram,
a lica draga, iščezla
sa staza vječnosti polako se vraćaju
i nove susrete obećavaju.
Oči im bistro gledaju
i biva nam toplo,
davnina nas grije
i sve je kao nekada
i sve opet živi u sjećanju.
Zaista, čujem te grade moj,
i kad zoveš i kad šutiš,
jer sjećanja zajednički zriju u nama.
Ćutim tvoje bilo neumorno,
novom naraštaju ono kuca,
i bezglasno plačem
za pticom mladosti
što preselila je djetinjstva moja
iz tebe u bjelinu pamćenja.
<<< Poezija Mirka Kovačevića u Cugu: Događaj prepun ljubavi i misli neugaslih
4. Virovitica
Mislio sam da grad moj posta ravnodušna daljina.
Ko paučinu draga glasa nađoh ga u zatajenoj duši
i otada vraćam mu se spasonosnim pamćenjem.
Ponovno ruke mi dodiruju obrise njegove i davne korake
i miliju znane slike prizore skoro već zaboravljene.
Čežnjom obuzet žudim ljeta daleka i dobrodošlicu
Što u obilnim noćima šapće mi
nejasne sudbine starih poznanika
i gotovo iščezle napjeve radosnih harmonika.
Dočekuju me vršnjaci začuđeni i vremenom otežali
i stasali novi naraštaji pa me nude
još živim povijestima predaka zajedničkih
u kojima pokušavam odgonetnuti
i svoju moguću sudbinu zavičajnu,
sličnu razgovijetnim njihovim sudbinama.
Ganu me uvijek te stare prisnosti
kojima obasipan sam posvuda,
unatoč prohujalim zanosima mladenačkim
i svagdašnjim običajima što nastanjuju sada
godišnja doba ovovremena grada.
Zaista, postaju mi opet bliske ulice i predgrađa
blago preliveni otopinom uspomena.
Gusti lahor oslobađa me straha zbog nagla povratka,
a proživljene nekadašnje stvarnosti
već crtaju okvir za sliku neprozirne duše
što ponovno je nastanjuju
obzorja virovitička i koraci povratnički
skitnji i odlazaka mojih nebrojenih.
5. Povratak
Kad pritisnu tuđine, ravnodušni krajolici
i stranputice šutnjama obrasle,
kad dane i noći svoje
izjednačujem s bolom i udesom,
sumraka bezglasna vraćam se neodgodivo
tim dragim davninama zavičajnim.
I nađem tako nadohvat i bliske
dječačke drvene igračke,
sjene mladosti i prvih ljubavi nepovratnih,
bliska čeznuća u čista jutra protegnuta
i šapat koraka dugotrajnim bespućima ostavljen.
Otresavši puteve s vjeđa i stopala
bdijem na stazama rodnog grada
još uvijek izložen suncima,
oluji i sutonima sanjivim,
preplavljen napjevima starinskim
i mekim zvucima tambura.
U krošnjama opet žagore djetinjstva,
Sićušne davne odanosti, čekanja i želje pritajene
i nekadašnjosti neminovne.
Osjetim odjednom da s oblacima
mimoilaze me i samoće,
ostavljaju tuge i uzmuču nujnosti nepoznate,
a duša, sa svih strana ganućem opkoljena,
prepušta se danima bezbrižnim,
nerazumnom veselju i snatrenjima bezazlenim.
I znam
da to zaprteno prijateljstvo virovitičko
neće više prevariti ljeto zavodljivo,
a ni talozi vremena prekriti,
jer svaki ponovljeni povratak
ljubavlju je opravdan i nježnošću skrovitom
koji ni jedna daljina ne može zatajiti
niti svagdašnjost zauvijek ugasiti.
<<< U sjećanje na Mirka: kad dođe do lirskog pakta sa stihovima
6. Nedohvatnost drage blizine
S nježnošću šapućem
Ime zapamćeno i grad voljeni
i šutljivo prolazim mimo pročelja nekadašnjih
davnih radosti i zanosa vjerolomnih.
Poput prašnjavih zaprega u jesen
odvezlo je vrijeme dane svečane
i godine kratkotrajne
i glasove od čekanja zagasite.
U bliskoj duši i čežnjama obilnim
ponovo javljaš se neiskorijenjenim sjećanjima
i posljednjim zagrljajem beznadna rastanka.
Samo vjetar dugotrajan i zapusi noći
prostiru se sada među nama
pa odsutnost tvoja i daljine
tumaraju putevima izgubljenim,
slikama zavodljivih uspomena
i mojom tugom ušutkanom.
U gradu zajedničkih mladosti
ne čujem više korake bezbrižne
niti povjerljivosti sumraka virovitičkih.
Nedohvatnost drage blizine
i slatkoća poljupca
oglase se ponekad sumrakom dubokim
s davnim mirisima lipa
ili u zvonki blagdan s raspjevanim orguljama.
Žeže tvoja odsutnost poput sunca ponoćna
što pretače se na zapadu
u samoće moje uzaludne.
Prepušten tišini potonulu sretnost izgovaram
i tvoju dragost nezaboravljenu
da s ovim gradom neizbježnim
traješ u samotnim bdjenjima
i ostaneš prisnost neutišana.
7. Krajolik noćnog sjećanja
Kao svitak odmatam sjećanja
i slažem slike rujnih krajolika
i davnih potmulih čeznuća
Ponad perivoja
i zaspala dvora Pejačevićevog
noć zasipa kolut mjesečev
i potamnjuje snove sumračne.
Tu blagost i tminu večernju
Samo katkad uznemiri Svetog Roka zvona
otkucajima brojeći vrijeme u prolazu.
Samoćom zagasitom dosižem daleka obilja
utihlu dragost zaboravljenu
i usnulost tvoje šutljive ljepote.
Blistava poput sretnosti
čelo mi povjerljivošću dotičeš
sasvim već sviklo na daljine,
i užižeš svjetiljku nježnosti,
pa sasvim blagdanski mrmori prisnost tvoja
u tišini ostavljena s bezazlenim bdjenjima.
Neprestano vraćam se
zagrljajima spasonosnim
i tim strasnim i zvonkim glazbama
a trenuci me dočekuju
u šaci vremena zarobljeni
i nagorjela sunca,
rastočena strepnjom i tminama.
Kojom modrinom danas srce utješiti
i spasiti ga od nabujale odsutnosti?
Kako tugama svakidašnjim
i tišinama dugotrajnim
vratiti dane raskošne
i svečanost zaboravljena spomenja.
Kako zauvijek pretočiti
dragost tvoju raspršenu
u tuge dirljive i odanost
duše moje od svjetlosti nevidljive?
8. Tragovi ponovnih dolazaka
S jedeni dolazim kao u snu
dvoredom nekadašnjih jablanova
dodirnut tragovima bivših prolazaka.
Korak po korak otkriva se
dragost voljenog grada
okružujući me odasvud ulicama sanjivim,
požutjelim dvorištima i posljednjim raskrižjima
utonulim u široku blagost ravnice.
Ganutljivo grije to davno prijateljstvo
sklopljeno s prisnim krajolikom virovitičkim
i umnaža zanose dana proteklih
i šutljivih sumraka zvonjavama uzbibanih.
Očaran toplim oblacima zavičajnim
Od sanja sazdanim po nebeskim livadama
odajem se lipama mladalačkim
raspršenim ljubavima nedokučenim
i krošnjama zavodljivih mirisa davnosti.
Srce pritajeno uznemiri
modrina slutnje nezaboravljene,
mekoća obronaka bilogorskih
i slavonska prisnost preobražena
u jasnu zjenicu spokoja.
Sretoh opet vrijeme prohujalo,
živote samotne poput svijeća
na lomačama udesa zapaljene
i bliska obzorja što blago praštaju mi
sve plovidbe uzaludne
i daljine moje tvrdokorne
dragom gradu zauvijek upućene.
9. Beskonačni zavičaj
To udaljeno obzorje grada moja zbiljnost je,
obilna davnina i sutrašnjost neodgodiva.
Tu će mi, lišeni živahnosti i sićušnih razboritosti,
koraci zastati i otpočinuti,
opušteni život sjena postati,
radoznale oči zauvijek se sklopiti,
oslobođenje napokon žudnji za daljinama
i svjetlost izgubljene u trenutku tamnog sna.
Tu na neodgodivim crno-bijelim poljima
past ću poput kobne kraljice ili lovca zaostalog
u posljednjem matu sudbonosne konačnosti.
Svemoćna ruka, što upitala nas je
u ravnicu slavonsku
i kratkotrajna boravišta virovitička,
ograničila je svako trajanje,
odredila redoslijed dolazaka i odlazaka,
tišine ispisala na ulazu u zajedničku zemlju.
Na kraju grada, uz neutišani šapat vječnosti,
Šuštanje breza i svjež lahor u krošnjama,
sasvim zemaljski zaspat ću
neznanog mi dana
s ocem, na grobu djedovu,
uz majčinu brižnost i molitve.
Već dugo čekaju me oni s prijateljima
u tajnovitoj prisnosti i blizina zapretanih.
Nekadašnje ljubavi niti jedna smrt ne može izbrisati,
jer u vječnosti one se umnažaju
i zauvijek ostaju s podrškom vremena
kao talog uspomena u neprolaznom bratstvu duša.
Sudbinom sjedinjeni, nedužni i srebrnasti
skupa ćemo u bdjenju brojiti zvijezde starinske
na vrhovima nekadašnjih jablanova
iz pepela slušati
tijek tajnog vremena i voda bezglasnih
i ugaslim sjećanjima odgonetnuti
poredbu o proputovanju
motreći netremice svitanja i sutone zagasite
na utihlom nebu beskonačnog zavičaja.
10. U tebi ukorijeni
Ravnico zavičajna! Obilne brazde smo
izorane jutra planula na vjekovnim obzorjima.
Neprolazna snaga tvoja
tisućljetnim znamenjem zemlju je označila
i uporno sjeme u duše nam posadila
pa, svjesni predaka i krvi njihove
tvrdokorno trajemo na prostranstvima djedovskim.
Tu upoznasmo njive i plodove, prolome i potoke
tu sunca ozaruju zriobe i sjetve i berbe i žetve,
tu ljubav domovinsku gajimo
krijepljeni prisnim ushitima.
Kroz živote nam šumore tvoje davnine
u nevinim mislima i nadama usplamtjelim
odzvanjaju povijesti i pismena baštinjena.
Na morima zavodljivim i za svetkovina tuđinskih
priznajemo vjernost i odanost neprestanu
i kad izdajemo te skitnjama i bjegovima uzaludnim.
U odajama duša nataložilo se puno zavičaja
pa sviću nam danonoćno blizine tvoje pitome,
zapamćeni rasporedi staza i sjenokoša,
usnulost obala riječnih što na djetinjstvo mirišu.
Opkope i palisade u crnicu tvoju ukorijenili smo
pa ustrajno odolijevamo najezdama daljine.
Zemljo virovitička. Širine tvojih krajolika
produbljuju zvonke svjetove,
rujni vrtlozi plamsaju u našem pamćenju,
iz ljeta uvijek vraćaju se radosni tvoji dvoredi!
I u oblacima čežnjivim utisnuti su
duboki tragovi i trepere u zajedničkoj svjetlosti.
Naša jakost je u stopama otaca
pa čvrsta koraka po jasnom putu kročimo,
a srca nam bezbrižno žagore
pod krošnjama dugotrajnim
svjesna uzajamne razboritosti
i obećanja iskonskih
i ljubavi neobuzdane za najdražu ovu grudu
što primit će nas u krilo zavičajno
i kad trubači u zlatnim odorama
jave se na sva četiri beskraja.