Riječ "strategija" veoma često se upotrebljava u svakodnevnom govoru. Dolazi nam iz starogrčkog jezika gdje je stoljećima bila u upotrebi kao stilska figura kojom se u staro-epskim književnim djelima tepalo vojnim zapovjednicima. Kada bi se nekoga htjelo pohvaliti za uspjeh na bojnom polju onda bi mu se reklo da je veliki strateg, a njegovo domišljato postupanje u vođenju rata nazivalo se strategijom. Poslije je ta riječ dobila jedno univerzalno značenje i danas se koristi kako bi se opisao način kojim se želi ostvariti neki cilj.
Tako se, recimo, ovih dana može čuti kako je uhićenje Josipa Boljkovca samo dio političke strategije kojom HDZ želi skupiti poene za ostanak na vlasti. Poznato je naime da u Lijepoj Našoj domovini oj junačkoj zemlji miloj, od davnina postoje dvije suprotstavljene strane. Na jednoj su partizani, a na drugoj antipartizani. Nekada u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj partizanska stranka je uvijek bila pobjednik, što je bilo već unaprijed određeno Ustavom SFRJ koji je samo tu stranku propuštao u Sabor, ali stvaranjem kapitalističke države stvari se mijenjanju. Hrvatska izlazi iz partizanske federacije i ponovo se približava Njemačkoj te u žaru nacionalne antipartizanske euforije stvara zakone koji poništavaju sve tekovine partizanske borbe i garantiraju da je pobjednik uvijek onaj koji sa svoje strane uspije mobilizirat više glasača. Od tada partizani stalno gube.
Ova beskrajno duga politička utakmica uvijek je veoma zanimljiva i od kada su ljudi izmislili Internet sve akcije stranačkih suparnika mogu se pratiti uživo na isti način kao što se prate i sportski događaji. Tako i ovih dana gledamo jednu napetu igru sa izrazito puno strateških iznenađena. Glavni strateg je, naravno, Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova sa neskrivenom ambicijom da postane glavni centarfor Hrvatske demokratske zajednice.
Ovom prilikom nećemo se baviti dnevno-političkim spekulacija, tipa: zašto i zbog čega je uhićen Josip Boljkovac? Ja sam legalist i glede toga pustimo institucije neka rade svoj posao. Osnovno pitanje na koje ja u ovom trenutku želim dobiti odgovor je isključivo taktičko-tehničke prirode, i ono glasi: Kakve su bile šanse Josipa Boljkovca da se obrani?
Kako nisam imao povjerenje u domaće analitičare, bio sam prinuđen u potragu za odgovorom krenuti sam. Zanimali su me prvenstveno dokazi temeljeni na egzaktnim činjenicama, a ne površne interpretacije koje dolaze iz suprotstavljenih stranačkih tabora. Osim toga, htio sam da kolumna bude informativna i edukativna. O zabavnom aspektu nisam vodio računa, svjestan da već i sama pomisao na ovu spektakularnu akciju ionako sama po sebi kod nekoga izaziva smijeh, a kod nekoga podsmijeh. Ali glede samog istraživanja bio sam temeljit i potpuno skoncentriran.
Slijedi kronologija događaja i taktičko-tehnička analiza na temelju opservacijskog uzorka emitiranog u prijenosu uživo:
Svi prilazi kući uhićenog Jože Boljkovca u Vukovoj Gorici su blokirani... Sve prilaze blokiraju specijalci maskirani tzv. fantomkama koji su naoružani automatskim puškama te pištoljima. Beskompromisno odbijaju prilaze brojnim novinarskim ekipama, izbjegavajući da budu snimljeni.
Na imanju smo zapazili Boljkovčevog sina Matiju... te domaćicu koja je u posljednje vrijeme brinula oko uhićenog bivšeg ministra unutarnjih poslova. Točno u 11.40 Joža Boljkovac je izveden iz svoje kuće u Vukovoj Gorici odakle je krenuo put Županijskog suda u Zagrebu gdje će biti ispitan kao osumnjičenik za ratni zločin po zapovjednoj odgovornosti, počinjen u svibnju 1945. u Dugoj Resi. Praćen do zuba naoružanim maskiranim policajcima uveden je na štakama u jedan od tri terenca zagrebačkih registracija.
Istražitelji su u vozila unijeli sedam, osam kartonskih kutija u kojima je bio materijal izuzet iz njegove kuće. Očekuje se da će uskoro započeti pretres imanja u Vukovoj Gorici - prenio je portal Jutarnjeg lista.
Ono što mi već na prvi pogled upada u oči - a isto su primijetili i brojni domaći i svjetski izvjestitelji - jesu jake udarne snage sastavljene od elitnih specijalaca. Konzultirajući relevantnu stručnu literaturu iz povijesti terorističke, antiterorističke, partizanske i antipartizanske borbe, dolazim do jednog interesantnog saznanja.
Posljednja ovakva spektakularna akcija na području Europe u kojoj je prilikom hvatanja jednog jedinog partizana angažiran veliki broj specijalaca dogodio se još u Drugom svjetskom ratu. U toj pomno planiranoj povijesnoj operaciji, poznatoj kao Desant na Drvar, jake snage do zuba naoružanih njemačkih komandosa, posebno obučenih za antipartizansku borbu, dobilo je zadatak uhititi i likvidirati Tita, kojega je tadašnje državno odvjetništvo neovisne Republike Njemačke osnovano sumnjičilo da je pobijedio u prethodnih šest neprijateljskih ofenziva, pri čemu je stradalo na tisuće njemačkih domoljuba.
Proučavajući strategiju obrane i napada upravo u toj operaciji, shvatio sam da je do odgovora na naše glavno postavljeno pitanje najlakše doći putem odgovora na slijedeće: Zašto je Tito uspio pobjeći, a Boljkovac nije?
Ako, dakle, usporedimo obje ove akcije sa stanovišta obrambenih uvjeta u kojima su se Tito i Boljkovac našli u trenutku samog početka operacije, uočavamo nekoliko bitnih strateških detalja koji nam jasno pokazuju da je Tito - bez obzira na približno podjednak odnos snaga desantnih postrojbi - bio u puno povoljnijem obrambenom položaju, što se jasno može vidjeti iz pregleda koji pokazuje strukturu i raspored snaga u obrambenim linijama:
TITOVA OBRAMBENA POZICIJA:
- Prva linija obrane: jake partizanske jedinice Druge ličke brigade koje su bile spremne do posljednjeg čovjeka pružati otpor.
- Druga linija obrane: pripadnici ruske i britanske mirovne misije koji su zajedno sa njim boravili u dobro skrivenoj Drvarskoj kućici, održavajući stalnu vezu sa ratnim stožerima savezničkih snaga.
- Treća linija obrane: odani pas čuvar, Rex, čistokrvni nepotkupljivi njemački ovčar, dresiran da nanjuši i ugrize svakog Titovog protivnika koji mu se približi.
- Četvrta linija obrane: kratko-cijevna bereta - poklon savezničke misije - uvijek spremna za pojasom.
- Peta linija obrane: nevjerojatna snalažljivost i sposobnost u diplomaciji koja mu je uvijek pomogla da u svakom trenutku i najveće neprijatelje pridobije na svoju stranu.
Epilog operacije: Dok su antipartizanski specijalci pokušavali probiti prvu liniju obrane, Tito je već za to vrijeme sa svojom osobnom pratnjom i pripadnicima savezničke vojne misije uspio zbrisati. Wie ist das möglich? - grmio je Hitler na svoje nesposobne generale koji su zaboravili da je Tito, osim što je hodao po vodi, mogao i letjeti, što je ovaj naravno iskoristio. Naime radilo se o tome da se Stari unatoč tome što su svi kopneni putovi bili blokirani - jednako kao i u slučaju desanta na Vukovu Goricu - uspio (u noći 4. svibnja 1944. ) probiti do Kupreškog polja, odakle je sa improviziranog partizanskog uzletišta odmaglio ruskim avionom za Bari, da bi se dva dana kasnije prebacio na Vis.
BOLJKOVČEVA OBRAMBENA POZICIJA:
- Prva linija obrane: glasni protesti preživjelih golorukih partizanskih veterana koji su danima prije naslutili da se nešto kuha.
- Druga linija obrane: sin Matija koji se brinuo o starom ocu i kućna pomoćnica koja je pomagala u pranju veša, pospremanju i kuhanju (oboje nenaoružani).
- Treća linija obrane: pas čuvar, Žućo, rasni mješanac nekoliko nepoznatih pasmina, potkupljiv za jednu običnu kost.
- Četvrta linija obrane: dvije aluminijske štake za hodanje kojima se Boljkovac koristio poslije operacije kuka.
- Peta linija obrane: verbalne prijetnje koje je Joža ponavljao mjesecima ranije, govoreći da puno toga zna što bi mnogi iz HDZ-a voljeli da se ne zna.
Epilog operacije: partizanski prigovori nisu niti uzeti u razmatranje, sin i kućna pomoćnica nisu ni pokušavali pružati otpor, a Žućo je zbrisao u pasju kućicu već pri prvom snažnom proboju dvorišne ograde koju su specijalci svladali u jednom skoku. Procijenivši situaciju, Boljkovac je shvatio da mu je najpametnije predati se, potpomognut štakama - spuštenim u mirnodopski položaj - u pratnji službenih osoba i uz jako oružano osiguranje uputio se prema blindiranom vozilu kojim je prepraćen do istražnog zatvora u Zagrebu. Službena izvješća iz dezinformacijskog centra kažu da je Žućo tek onda počeo lajat.
ZAKLJUČAK:
Ako, dakle, usporedimo obje navedene akcije - Desant na Drvar i Desant na Vukovu Goricu - možemo slobodno, i konačno, zaključiti: Josip Boljkovac nije imao nikakve šanse da se spasi.
Navedena analiza ove spektakularne uhidbene operacije točno pokazuje sve relevantne propuste u strategiji Boljkovćeve obrane, iako se mora priznati da je s druge strane strategija napada bila totalno iznenađujuća, obzirom da su sve prethodne informacije koje je prikupila obavještajna zajednica ukazivale na to da je za uhićenje dovoljno poslati dva kadeta s prve godine policijske akademije koji su to mogli obaviti kao praktični seminarski rad. No, to je sada manje važno, bitno je da je sve izvedeno u skladu sa zakonom i prema sigurnosnoj procjeni pa nitko nije teže stradao.
Sada samo ostaje pitanje što će se dogoditi dalje? Iz oslobođene Jožine kuće iznijeto je više dokaznog materijala nego što se poslije Oluje iznijelo iz oslobođenih srpskih kuća, stoga ostaje nejasno da li se u tim kartonskim kutijama nalaze dokazi za djela po kojima se tereti Boljkovca ili se radi o dokazima po kojima Boljkovac tereti HDZ?
Ali, dobro, to je sad već neka sasvim druga tema. Mene u ovom trenutku više brine to da li je netko danas nahranio Žuću.
Kolumna Davora Suhana Prirod društva s portala MojaRijeka
