Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima
Kratak sadržaj prethodnog poglavlja
Drevna atrofolska knjiga presuda, koju je zmijolika demonka Akvarbud prkosno bacila u pakleni ponor pročitavši okrutnu Vulisardovu presudu, netragom je nestala u vječnome ognju iz čije se dubine više nikada neće vratiti. Egzufrilej se zbog njenoga čina najprije začudio i zaprepastio jer nije mogao vjerovati da se njegova nekoć odana sluškinja uopće usudila takvo što učiniti. Nakon što se oporavio od strašnoga šoka, iz njegovih očiju je počeo sukljati plamen srdžbe te njen čin proglasi još gorim od Anfolijeve i Senuetove pobune. Nakon što ju je atrofolski car prozvao licemjerkom, shvativši da se u njoj probudilo ono malo savjesti što ju je nekoć imala, ona počne bez imalo straha pojašnjavati razloge svoga neposluha. Premda nije bila pobornik pravde i oduvijek je najboljima smatrala gospodareve odluke, priznala je kako zbog svojih dugo potiskivanih uvjerenja nije u stanju izvršiti tiransku kaznu koju je predodredio za osuđenog Vulisarda. Njeno pojašnjenje nije potaknulo carevo razumijevanje, nego još goru ljutnju i prijezir te on u nju uperi svoj strogi kažiprst, rekavši da je njen boravak u Atrofolu završio i da će njena sudbina biti ista kao i Vulisardova kazna. Odlučna demonka još nije kanila odustati te iz svoga ždrijela na Velikog Suca ispusti crveni snop usijane zle energije kojime ga je željela izbrisati s trona. Osjetivši tek slabašnu bol, još bjesniji Egzufrilej se podsmjehne njenoj nedovoljno jakoj moći te ju bez oklijevanja snažnim vrtlogom odbaci ka atrofolskom svodu. Vinuvši se prema gornjoj granici atrofolskog carstva, poražena Akvarbud padne u teško stanje dugoročne spoznaje gdje će ostati desetljećima prije nego se opet vrati u blaženi svijet nepostojanja. Dok se njeno tijelo ubrzano rasipalo u beživotni pepeo, Akvarbud izrekne posljednju kletvu od koje moćnog Egzufrileja prođu trnci. Zabrinutom i uznemirenom Velikom Sucu prorekla je da će ga ljutiti osvetnik nenadano svrgnuti dok bude na vrhuncu moći te će ga zadesiti strašna sudbina koju nije niti slutio. Okovan za hladne mramorne stube, Vulisard je na tren osjetio olakšanje kad se zmijolika demonka pokušala suprotstaviti Egzufrileju, no ubrzo ga ponovno obuzme jad jer nepokolebljivi Egzufrilej jednim pokretom palca zacijeli ranu koju mu je Akvarbud zadala te odlučno izrekne njegovu presudu. Osam desetljeća će živjeti u svijetu postojanja i uvijek će čeznuti za nečim boljim , premda ga oskudica nikad neće zadesiti. Jadikovat će zbog svoje sudbine i svaki puta kad ga obuzme tuga iznova će se sjetiti svih loših trenutaka, a Egzufrilej će ga pomno pratiti, održavajući ga na životu do kraja i ne dajući mu da pobjegne. On htjede izreći svoje posljednje riječi, no prije nego što išta uspije izustit, skameni se od straha pomirivši se sa svojom sudbinom. Nakon što okrutni Egzufrilej i njega pošalje u tmurne visine, ponovno pokrene tok vremena i dalje lažući dušama da žive u savršenoj i pravednoj stvarnosti.
II.dio:Beskrajna tamnica
I. Poglavlje: Demonka tjeskobe
Zamorno sivilo Atrofola, koje bi u svakome tko nije svjedočio veličanstvenom sjaju života pobudilo tjeskobu, bezvoljnost i čežnju za boljom budućnosti ostalo je daleko iza njega. Kao novo biće, izbrisanih sjećanja na tiraniju cara umrlih i nerođenih i okrutno Akvarbudino izricanje presude, mudrac koji je nekoć očajnički pokušavao razgrnuti veo što skriva smisao stvarnosti, bit će poslan na zemaljski svijet kao neprimjetno, gotovo bezvrijedno biće gušeno pogrešnim ciljevima i prioritetima. Svi njegovi preci bijahu odavno svjesni bolne cijene izvanjskog blještavila i raznolikosti svijeta, a on će još dugo bespomoćno i naivno kročiti Zemljom, prije nego spozna sve njegove teškoće, dovoljno trnovite da se zapita jesu li ljepote svijeta vrijedne sviju patnji. No, jedan kobni nedostatak bio je utkan u postojanje čovječanstva još puno prije njegova dolaska, a te strahote nije bio oslobođen niti sam Atrofol i upravo oni koji su tijekom vječnosti bili njome zaraženi zaslužni su za njegov progon iz navodno blaženog carstva. Bilo je to zlo koje je oduvijek posvuda haralo razarajući harmoniju i pustošeći sve što je zračilo i najmanjom nadom.
Zbog njegovog razornog utjecaja neće samo dugotrajna spoznaja biti jedina kletva koja će ga pratiti u drugome životu, nego će se mnoga bića truditi nahraniti njegovu tugu, uvjeriti ga u opravdanost sviju sumnji u radosti života i ugasiti svaki tračak njegove radosti.
Na prostranoj ravnici daruvarskog kraja priroda je u rano proljeće bila ukrašena zelenilom bujnih krošnji na gorostasnim stablima, a raznoliko šarenilo tek rođenog cvijeća činilo je njegovu ljepotu još većom. Umirujući pjev ptica natjerao je brigama morene ljude da se na tren osjećaju kao štićenici nekog savršenog dijela stvarnosti gdje nisu prisiljeni prihvatiti probleme i iščekivati daleka bolja vremena. Izdaleka se činilo da je zlo odande protjerano i da su vlastite sumnje jedini ljudski neprijatelji, no i ondje je postojalo izvorište jedne jetke zlobe, koja ne razara izravno i svom silinom, već izgriza dušu i čini da sve dobro polako vene. U sjeni zamamnih šljiva, krušaka slatkih poput meda i sočnih rumenih jabuka koje su u sebi čuvale najveće zdravlje, bila je skrivena kuća prostrana poput palače. Ugledavši njen skladni prizor, slučajni i nebitni prolaznici zamišljali su spokojne ljude i u njihovom se umu stvarala slika velike obitelji pune ljubavi.
No, čim bi kročili u skrovitu utvrdu gorostasnih stabala, poznanici ondašnje bezobzirne žiteljke osjećali su nelagodu i napetost, kao da su znali da će ih svakoga trena pogoditi neke uznemirujuće riječi koje naizgled ne mogu nikome naštetiti i nisu u stanju promijeniti tijek nečije sudbine, ali oni koju su doživjeli tu nesreću da se na njih obruše nezaustavljivi izboji zlobe, znali su da te riječi imaju moć pretvoriti sliku svijeta iz savršene u potpuno besmislenu. Neprestano sikčući čak i na zamišljene posjetitelje koji su bili sve češći otkad su je stvarni prijatelji počeli napuštati, žena zmijske naravi zvana Klaudija, po cijele je dane kružila svojim zamkom, očekujući posjetitelje u koje će pokušati usaditi uvrnute i štetne svjetonazore. Toliko se trudila osvetiti onima čijem je ponosu zavidjela, i otrovnim primjedbama na sasvim prihvatljiva razmišljanja otjerati goste čije je posjete smatrala prečestima , da je uskoro i sama povjerovala u tjeskobnost stvarnosti koju je zagovarala. Ugrožena vlastitom glupošću koja se s godinama sve brže približavala zlobi, dane je provodila zatvorena u kući, gušeći se u dimu i vonju cigareta kojima je od najranije mladosti bila odana.
Čak i najbliži susjedi, s kojima je trebala dijeliti sve, izbjegavali su njeno prisustvo, gotovo se zgražajući nad načinom njenoga života. Prema njoj su gajili čitav zbir loših osjećaja, od prezira i ljutnje do mržnje koja se iznova rađala svaki puta kada bi i najmanji tračak njenoga licemjerja i zločestoće okrznuo njihove duše, a kada bi saznali za novo radošću pršteće biće što ga je s lakoćom uspjela za sobom povući u duboki ponor tjeskobe, njihovo bi se tinjajuće sažaljenje prema njoj odmah ugasilo i nestalo kao da nikada nije niti postojalo. No, naivna Silvija po nebrojeni je puta hrabro krenula u posjet svojoj nekad dobroj poznanici, uvjerena da će se ona konačno promijeniti i ukrotiti svoju demonsku stranu, zaboravivši na sve prepirke i nesuglasice njihove davne prošlosti koje je ionako ona sama uzrokovala onim pokvarenim dijelom svoje naravi.
-Baš mi je drago što si mi došla nakon toliko dugo vremena. Tvoje mi je društvo uistinu nedostajalo. Zbilja je šteta da tako bliske susjede zaborave na svoje dugogodišnje druženje.- ljubazna Klaudija, smiješeći se poput anđela, primila je susjedu Silviju kao kraljicu i vješto ju uvjerila da se zbilja promijenila, no samo nekoliko otrovnih kapi iz njena ždrijela i dalje ju u trenu mogu učiniti omraženom demonkom. Ušavši kroz raskošna vrata njenog doma, ukrašena svjetlucajućim raznobojnim staklom i blago valovitim srebrnim rubovima, Silvija se zadovoljno nasmiješila, uvjerivši licemjerku u ranjivost i mekoću svoje duše koja sve odviše lako oprašta, darivajući dobrotu onima koji siju zlo.
- Drago mi je što te je moj posjet obradovao. Vjerujem da ćemo upravo zbog ovakvih ugodnih trenutaka zaboraviti na sve naše svađe. Nadam se da si i ti spremna zanemariti sve naše nevažne nesuglasice. - muklo i snažno kašljući, kao da se guši od dima neprijatne Klaudijine cigare, Silivja je još jedan djelić svoga zdravlja žrtvovala kako bi joj dala još jednu od mnogih prilika. Dok se već krajičkom oka nazirao tračak njene loše i bezobzirne strane i dok je raščupana sredovječna žena anđeoskog smješka drsko i neuljudno otpuhivala kolute dima u Silvijino lice, po umu punome dobrote kolale su mnoge drage uspomene.
-Čestitam na iznimnome uspjehu koji si postigla. Ako se i dalje nastaviš toliko truditi, daleko ćeš u životu dogurati.- uljudna dama sitnoga stasa i tanka poput travke, čije je lice skrivalo tek neprimjetne bore, a bistre oči dopunjavale ljepotu njene uredne, savršeno počešljane crne kose, obratila joj se prije nekoliko godina davši joj dar upotpunjen prekrasnom čestitkom. Prije nekoliko godina, tijekom jednog od bezbroj kratkotrajnih razdoblja kad je prevladavala njena dobra strana, Klaudija ju je bodrila i davala joj hrabrosti da neustrašivo krene na surovo bojište pravnog fakulteta, dajući sve od sebe kako bi ju uvjerila da su dosadašnja postignuća previše vrijedna da bi ih se odbacilo odustajanjem od plodonosnog truda.
- Slobodni sjedni jer imaš mi puno toga za ispričati. Puno smo mjeseci bile u zavadi i naše lijepo druženje je nažalost prekinuto. Zato sam puno toga propustila i o tebi nisam dugo ništa čula. Morat će proći puno vremena da se ponovno uključim u tvoj život.- Klaudija se gotovo previše trudila ponašati kao ugodna i draga žena brižnog i nesebičnog srca, a njene su riječi polako postajale neprirodne, sličeći sve više na patetičnu, neuvjerljivu glumu. Veliki teret leži na plećima licemjera, jer vječito lažu ostalim bićima kako bi sebi priskrbili bolji život, a na posljetku si sami nanesu najgoru štetu ne znajući više niti tko su uistinu. Svedu se tek na izgubljene jadnike koji su kao kletvom osuđeni na neprestano pretvaranje pred prijateljima i dušmanima, obiteljima i strancima, sobom i drugima.
- Čini se da je od našeg zadnjeg susreta prošlo mnogo vremena, ali se ništa nije promijenilo. Vodim miran i siguran život kao i prije, bez velikih briga i problema. Još nisam postigla svoj krajnji cilj, no polako ali sigurno se približavam uspjehu. Sigurna sam da će uskoro doći i taj dan.- zaslijepljena uzbuđenjem koje je hranilo njenu sreću, nesvjesna čak i vonja kojeg je bespomoćno trpjela zbog smrtonosne i razorne navike one koja ju je ugostila, Silvija je zračila zavidnom samouvjerenošću i zadovoljstvom koje se pred očima neupućena svijeta doimalo gotovo bezrazložnim. Tada se u hladnom Klaudijinom srcu uzvrpoljila nikad iščeznula magla, uzdignuvši se iz skrovitosti njene najveće dubine u svima vidljive visine. Zaražen navodnom nepravednošću tuđeg ushićenja, ponosa i sreće, njen glas počne neobuzdano treperiti, pršteći odbojnošću i nervozom, no riječi koje su se stapale u ušima namjerno slijepe Silvije, za svakoga naivnog i dalje su zvučale nepromijenjene. Uvjerena kako crna strana Klaudijina licemjerja nije pobuđena njenim veseljem, Silvija shvati da joj se bez straha može otvoriti i da će njena spokojnost ostati netaknuta.
- Bilo bi mi jako drago kada bi slijedeće subote došla na moju veliku proslavu. Sjećaš li se kada si me prije šest godina ohrabrila da nastavim dalje kada sam već počela sumnjati u sebe? Tada si mi poželjela sreću i ona mi se nedavno uistinu dogodila. Iako se u početku činila neostvarivom, moja želja se konačno obistinila. Diplomirala sam pravo i prebrodila ono najteže. Vjerujem da me sada čeka ljepši dio života.- dok je snop svjetlosti koji je izvirao iz njene duše usmjerila u Klaudijinu svijest, kao da je divovsku posrnulu zvijer netaknutu bacila pred bespoštedne lešinare. Ne odlučivši odmah prsnuti gnjevom i zadati veliki udarac Silvijinom osjećaju vrijednosti te ju tako zauvijek otjerati od sebe, Klaudija je svoj lažni anđeoski smješak namjerno učinila još sjajnijim, kaneći polako i iz prikrajka užarenom iglom bockati njenu dušu, toliko neznatno da nitko neće biti dovoljno siguran u njene namjere kako bi ju bez oklijevanja okrivio. Onaj imalo mudar tko promatra iz velike daljine, i čiji um nije obuzet trikovima Klaudijine ljubaznosti, već bi odavno posumnjao u iskrenost dobrote koja je izvirala iz njenog naboranog lica. Svaka od njenih mnogobrojnih žrtava, čak i one naivne u kojima čuči nesebičnost i brižnost, vidjele bi u njoj anđela koji će svakog trena odbaciti svoj vješti smiješak i uz zastrašujući vrisak poprimiti obličje sitne spodobe crnih krila što sve pravedne progoni bez poštede, obasipajući ih vrelim plamenom iz svoga ždrijela. No, Silvija i dalje nije odlučila pobjeći i spasiti se od tjeskobe, nego je suočena s posljednjom prilikom koju je dala svojoj susjedi čekala do zadnjeg, već prekasnog trena.
- Već se jako dugo poznajemo i uvijek sam u tebi primjećivala snažnu vjeru u sretne završetke. No moram te upozoriti da bi najgore tek moglo doći.- premda je i dalje zračila nestvarnom prijateljskom dobronamjernošću, kroz svjetlu su masku već počeli sukljati mlazovi tame, i dalje jedva obilazeći Silvijinu svijest, ali ipak rađajući prve sumnje.
Glatki hrastov stol na kojeg zbunjena Silvija položi svoje tanke pjegave ruke bijaše pokriven profinjenim crvenim satenskim stolnjakom, a skladna raskoš iza koje se podlo skrivao nered izobličene i nestalne Kladijine naravi, stvorio je u njoj laki i prijatni osjećaj posebnosti te je još dugo oklijevala od spasonosnog bijega, opijena ljepotom prvih licemjernih riječi i unutrašnjošću palače u kojoj se nalazila. No, Silvija je već postajala začuđena zagonetnim Klaudijim upozorenjima, koja su unatoč velu mističnosti koji ih je obavijao bila tek puki izboj primitivnih malograđanskih svjetonazora. Plaha i dobrodušna žena, kojoj je gotovo djetinja i naivna duša u životu oduzela već puno radosti, uznemireno ustane s niskog starinskog stolca na kojemu se donedavno ljuljuškala gotovo bezbrižno i toliko opušteno da je jedva odolijevala slatkome snu.
-Reci mi odmah što kriješ, jer tvoja me zbunjuješ. Sigurno me želiš ponovno plašiti kao nekada i uvjeravati u uzaludnost svih mojih nastojanja. Reci odmah svoje namjere i poštedi me muka, da odmah odem i shvatim kako nisam trebala niti dolaziti u tvoj dom.- blage i dobroćudne Silvijine riječi dugo su odavale da iza njene sitne i nemoćne vanjštine vlada snažni, izdržljivi, tolerantni i povjerenja puni um, no iznenada više nije podnosila pretvaranja te se odluči hrabro suprotstaviti istini i pretrpjeti naglu i oštru bol koja bi ju inače danima polako izjedala. Dotada se doimala neosvetoljubivim bićem za kojeg ne postoje laži, skriveni ciljevi, niti podle spletke, a čak i riječi onoga tko se već nebrojeni puta pokazao njenim najgorim neprijateljem prihvaća kao njegovo istinsko uvjerenje i dobronamjerni savjet. No, kada je užarena igla već bila uprta u jezgru njezine duše, sumnje koje bi se u svakom imalo mudrom i bistroumnom biću već odavno rodile, u njoj su tek tada počele tek prigušeno plamtjeti. Kad se u njoj konačno pojavio svijetli tračak hrabrosti i pobudilo opravdano nepovjerenje, nepregledno mnoštvo tmurnih iskustava koja su se godinama taložila u njenome sjećanju, razbuktalo je nestalni plamičak, pretvorivši ga u jedva ukrotivu buktinju koja je povratila potisnute uspomene odabrane za zaborav:
-Jesi li se ikada uistinu prepustila i sanjarila o svojoj dalekoj budućnosti? Svaki puta kada sam tužna i osjećam se besmislenom, sjetim se svojih velikih planova koji će me odvesti do uspjeha.Tada se u mene vrati radost, a nevolje se iznenada čine podnošljivijima.- pršteći optimizmom, djevojka razigranog srca koja je oduvijek znala cijeniti neprocjenjive blagodati života, ne znajući za njegove najkobnije prepreke, obrati se svojoj mrkoj i ozbiljnoj prijateljici.
-Što se tako lijepo posljednjih dana događa s tobom, da se bez razloga veseliš čak i najdaljoj budućnosti.- začuđena ju je Klaudija smatrala gotovo ludom i njene je riječi smatrala pomalo uvrnutima, jer je za radost oduvijek tražila konkretni i nepobitni razlog. Nije znala za veselje koje živi u samome čovjeku od njegova nastanka, ali kad-tad u zrelijoj dobi biva pregaženo lošom sudbinom koja ga zadesi.
-Koliko god razmišljala o pustolovinama koje me čekaju, one mi se čine sve bližima i stvarnijima. Za samo godinu dana završit ćemo srednju školu i bit će nam pružene brojne prilike za postizanja sveg što želimo.- osjetljiva Silvija nije bila zaražena Klaudijinom suzdržanošću, već su tmurna tuđa uvjerenja u njoj samo pokrenula novu lavinu ushita i želju da sjaj njenog dobrog raspoloženja osvijetli i tamne kutke tuđe spoznaje.
Sviješću su joj dugo munjevito jurile drevne slike njenog kasnog djetinjstva i mahnitali stari osjećaji prošlosti. U njoj nije postojalo ništa osim znatiželje i zbunjenosti, sve dok jetke riječi iz davnine u nju ponovno zariju svoju vrelu oštricu. Pred očima joj se pojaviše mutne i maglovite slike zavidne zmije Klaudije kako ubrzano sikće rušeći njenu spokojnost poput razorne oluje i poričući svjetlu budućnost kojoj se nadala. Zgroženi i pomalo ljutiti izraz njenoga lica bio je dovoljan da Klaudija postane svjesna konačnog pada svoju sjajne maske ljubaznosti te da bude spoznan Silvijin strah od ponavljanja neugodne povijesti. Spoznaju koju bi čak i najmanja žrtva licemjerja stekla dovoljno rano da izbjegne tugu, u nju je bila usađena tek sada te ona priđe svojoj zlobnoj susjedi, spremna na njene udarce bez poštede.
-Lijepo bih te molila da se smiriš i ne izigravaš žrtvu nekog zla koje niti ne postoji. Tvoja je samouvjerenost štetna i kad-tad će te dovesti do velikog razočarenja! Nisam ja kriva što te tako često obuzme to iritantno uzbuđenje kojeg niti sama ne možeš objasniti. Pogotovo nisam dužna bez kritike prihvatiti tvoja napuhana hvalisanja!- dok je Klaudija u njen um počela sipati neiskorjenjiv otrov, pravnica kažnjena zbog vlastite naivnosti samo je mudro šutjela trpeći nesnosne primjedbe utjecajne poput crne magije i agonične kao zmijski ugriz. Njena je odlučnost već poražena i ako progovori protiv nje, jadničini grčeviti pokušaji samoutjehe samo će se svesti na frustrirajuću petlju poricanja Klaudijinog mišljenja.
-Ovo su jako teška vremena puna nepravde i diploma više ne donosi toliku moć kao nekada. Znanje i trud nisu garancija za uspjeh! Već sam ti prije govorila da je dobrih i uspješnih odvjetnika sve manje. Čak i oni koji još nisu odustali nikad nemaju dovoljno posla za normalan život. Nikada ne mogu niti pretpostaviti koliko će zaraditi pa im je svaki mjesec neizvjestan.- Klaudija je sve bjesnije sipala sol na ranu koju je,bezobzirno se iživljavajući,sama načinila na Silvijinom srcu.
- Razmisli malo o tome što govoriš i shvatit ćeš da je znanje i dalje najjače ljudsko oružje. Ona koji ga posjeduje uvijek će biti ispred ostalih! Odlučila sam završiti fakultet jer sam uvjerena da upravo obrazovanje loši život pretvara u bolji.- duboko dišući i braneći se svim silama napetim glasom punim uzrujanosti, bezvoljnosti i tjeskobe, Silvija je i dalje nastojala posljednjim snagama barem djelomice prikriti svoje slabosti.
- Suoči se već jednom s istinom! Zar ne vidiš oko sebe tolike uspješne imućne ljude koji nisu niti razmišljali o studiju? Postali su bolji od drugih samo zbog svojih ideja ili utjecaja. Znaš li koliko je pametnih i obrazovanih mladih ljudi koji žive u teškom siromaštvu!?-u Silvijinu nježnu dušu kao da je bila zarita usijana oštrica razornoga noža te ona na rubu suza razotkrije svoju tjeskobu, pokazavši istodobno slabost i zavidnu odlučnost.
- Dovoljno sam dugo podnosila tvoje licemjerje i zlobu, ti podla zmijo! Ne žalim zbog svojih životnih odluka niti uvjerenja koje su dugo pokušavala srušiti. No nikada neću prežaliti što ranije nisam shvatila da ti vlastito zadovoljstvo nadoknađuješ hraneći se tuđom tjeskobom! Sada zauvijek odlazim i više se nikada neću vratiti na ovo stravično mjesto. Dok jednoga dana budem imala ponosnog i uspješnog sina, naučit ću ga da ti se odlučno suprotstavi, što ja nisam bila u stanju. Tek onda ćeš imati nove posjete, ali dotad moja obitelj neće niti kročiti u tvoju zadimljenu jazbinu!- kroz pršteću bujicu očaja, u očima dugo naivne žene naziralo se olakšanje, zadovoljstvo i novi smisao, a njena nekoć dobra susjeda sa zaprepaštenjem je slušala uvrede koje su se poput komadića papira odbijale o tvrdi oklop njenih osjećaja, jedva dopirući do njene savjesti.
- Ako uistinu tako misliš o meni, u redu! Ali znaj da mi je baš drago što više neću morati tratiti vrijeme na tvoje posjete. Vjeruj mi da ćeš se uskoro vratiti moliti za ponovno pomirenje. Previše si predvidljiva i predobro te poznajem.- Klaudijino kameno srce bilo je gotovo netaknuto i na njoj se nije razabirao niti jedan tračak grizodušja, žaljenja ili čežnje za Silvijinim oprostom, no oni najpronicljiviji bi već slutili da u svojoj skrovitoj dubini Klaudija shvaća kako svojim licemjerjem tjera ljudi te da će se jednom osvrnuti oko sebe i shvatiti da je ostala sama. Bez ijedne riječi, Silvija se bahato okrenula i ponosno iskoračila probivši se kroz drvored veličanstvenih stabala, no izašavši na vjetrovitu ulicu, zbunjeno i snuždeno je pognula glavu, nesigurna u ispravnost svojeg odvažnog postupka. No, unatoč svojoj velikoj dobroti i mekome srcu ,nije dopuštala da žestoka svađa s podlom susjedom potakne i jednu njenu suzu.
Sakrivena u sjeni rajskoga vrta svog paklenog zamka , demonka tjeskobe besciljno je gledala u bujne hrastove krošnje, beskrajno udišući dim smrti i nižući zagušljive opuške u prostranoj svijetloplavoj pepeljari.
Iako je ovu bitku izgubila, činila se zadovoljnom i punom neznanog životnog smisla. Osjećala je da ju je neka viša sila davno poslala na zemaljski svijet zbog neodgodivog zadatka i da više nema pravo posustati,koliko god otrovnih i trulih osjećaja moralo zaraziti njenu nekoć dobru dušu. U njoj su bujali nemir i nespokojnost, kao da već neizvjesno očekuje novu žrtvu u koju će usaditi tjeskobu i čijim će se nezadovoljstvom nahraniti, a Silvijin će nasljednik kročiti u svijet postojanja i prije nego što joj očekivanja govore. U davnom vremenu, izgubljenom prostoru i okolnostima već bačenima u zaborav, počinio je neoprostive grijehe, a zloba pale zmijolike demonke otežat će njegovo breme i pomoći mu da plati za izdaju Atrofola u svome dugom postojanju.
