Davor Špišić u Telagramu: Redatelj Nikola Zavišić i dramaturginja Dora Golub napravili su sjajan posao

Bravurozno isklesana recentna osječka „Škola za žene“ morala bi se hitno ubaciti i u lektire osnovnih škola – i to već od prvih razreda. Jer, dok građevinski materijal Nikole Zavišića i družine stigne do srednjoškolskih klupa, može biti dockan. A škole su nam notorno zagađene živim blatom nastalim od škopljenja i najsićušnijih iskri slobodnog duha - piše Davor Špišić u Telegramu.

Retrogradni klerofašistički uplivi i diktati čije se nepotkresane pandže zabijaju u svaku poru ionako zaglupljenog obrazovanja, tjeraju nas da iznova ispričamo neke priče za koje smo vjerovali da su bivše. Odnosno, da opet osvajamo slobode za koje smo bili uvjereni da su jednom osvojene. Zato je Jean-Baptiste Poquelin Molière idealan učitelj za ponavljanje gradiva. Pogotovo na način kako se obreo u novoj produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.

Redatelj Zavišić izabrao je put stanovite infantilizacije

Redatelj Nikola Zavišić medij je sam po sebi. On ludički zaigrano i djetinje začuđeno, tretira teatar kao medij apsolutno ravnopravan svim tehnološki razmaženim medijima današnjice. Njegov maniristički postupak uvijek uključuje radikalnu ali brižnu dekonstrukciju tekstualnog predloška (debelo temeljenu na obrazovanju) i zatim resetiranu izgradnju materijala u novom svjetlu. Molièreov opus, kao i fenomen baroka sam po sebi, u svojim vibrantnim temeljima naprosto nose ideju manirizma, reinterpretacije i dekonstrukcije. Zato se Zavišić u tom podneblju snalazi kao da se vraća kući.

A dramaturginja Dora Golub pridružila mu se punom strašću bdjenja nad licima i pametnim montiranjem rezova davnašnje i današnje „molijerovštine“. U osnovi surova priča o mizoginiji i macho moći koja zazidava i razapinje identitet, um i tijelo ženskog bića, obložena je Molièreovim ciničnim zaigranim mehanizmom komedije. Do suštine i jasnog iskopavanja gorkih kamenaca na ovoj žući, moguće je doći na više načina. Zavišić je drčno izabrao put stanovite infantilizacije, otvaranja prostora golog dječjeg igrališta gdje se grube životne istine dobacuju bezazlenom lakoćom djetinjstva.

Kreativci su redateljskoj viziji dali impozantne alate

„Škola za žene“ ovdje je osmišljena kao nesuzdržani remont, ponavljački reset na početne pozicije školskih klupa. Tamo gdje je nekad šansa postojala da ćemo izrasti u bolje ljude, a ne u sadiste i letargične žrtve. U tom smislu je raspoložena kreativna momčad pružila Zavišićevoj redateljskoj viziji čiste, a impozantne alate.

Scenograf Igor Vasiljev (uz Zavišića oblikuje i moćnu svjetlosnu dramaturgiju) dinamikom jednostavnih drvenih okvira stvara začudne asocijacije – od siromašnog prizorišta ostataka commedie dell’arte, do noćne more u Arnolpheovoj glavi ili polja križeva kao znamenja neke zlokobne pozadinske inkvizicije…