Davor Schunk: Na svakoj dosadašnjoj promociji knjiga je izazvala lucidnog klauna u promatraču

Znate li od čega ljudi najviše umiru, pita Anthony Hopkins u filmu „Na rubu divljine" kad im se avion sruši u snijeg sjevernoameričke prašume. Umiru od srama, objasni. E, vidite, ja se ne sramim!

Tako mi je Davor Schunk odgovorio na pitanje kako je nastala njegova Sitna proza, zbirka crteža, misli, dosjetki i zapisa. Sitna proza doista je slična đačkoj svaštari jer si je umjetnik dao oduška poput đaka kojem je dosadno na nastavi. No zaigranost može biti motiv, ali rezultat je vrlo ozbiljan slobodni sastav odlučnih poteza kojima je autor na šezdesetak stranica - ne srameći se, kako kaže - pokazao kako razmišlja.

Odnjegovanog umjetničkog izraza, samouvjeren i svjestan svoje umjetničke snage, Schunk u Sitnoj prozi crta i piše, viče, proziva, budi i provocira. A kako Sitna proza izgleda uživo, Schunk će uskoro demonstrirati i u rodnom gradu. Činjenica da se promocija Sitne proze neće održati u knjižnici možda će rastužiti virovitičke kulturnjake, ali kafić Boom, koji će Schunku pružiti gostoprimstvo, također ima prednosti koje će umjetnik itekako znati iskoristiti kako bi, kao i na dosadašnjim promocijama u O'gradi i u knjižari Profil-Mozaik, izazvao gromoglasno odobravanje publike.

I dok dogovara promociju u Virovitici, skoknut će do Beča, u Kroatisches Zentrum, gdje će s umjetnicima iz Rumunjske, Slovenije i Austrije zasvirati u bandu Balkanix. Što svira? Klavir, tamburicu, gitaru... odgovara multitalentirani Samohrani umjetnik. 

U bilježnici Sitna proza demonstrirali ste cjelovit umjetnički izraz. Je li Sitna proza svojevrstan izazov suvremenicima da pokušaju slično izraziti svoj stil i stav? Kako ste zadovoljni prijemom knjige? Što očekujete od promocije u rodnom gradu?

Sitna je izazov na smijeh, šalu, satiru. To su kanali kojima pokušavam pljusnuti sve veći broj nagomilanih zaspalih nesretnika a da bi se isti probudili. Jer, najgore je zaspati ne sanjajući. Naime, kako drukčije nego šalom potaknuti na razmišljanje? Probajte bez šale učiti djecu, stvorit ćete emocionalne invalide. sitna je upravo besramni artefakt, pljuska koja izaziva taj mazohistički užitak u čitatelja.To govorim jer su reakcije uvijek pozitivno neočekivane. Na svakoj dosadašnjoj promociji knjiga je izazvala lucidnog klauna u promatraču, probudila građansku svijest. To svakako očekujem u rodnome malogradu.

Dizajnirali ste omot novog izdanja Bum Tomice Silvije Šesto. Kako ste doživjeli nedavni grubi medijski napad na tu knjigu? Koliko Društvo prvih pisaca, u kojem ste također aktivni, može ubuduće zaštititi svoje članove od takvog medijskog linča?

Činjenica je da profi novinarstvo danas postoji u tragovima. Uglavnom su to prepiske riječi koje su izgovorili plac doličnici, kavanski manekeni ili politički prevaranti. Tako je i u friškom slučaju linča par exellence knjige za djecu i mlade Bum Tomica 1, vrsne spisateljice Silvije Šesto. član sam Upravnog odbora Društva književnika za djecu i mlade (Klub prvih pisaca) i potičem podršku kreativnom stvaranju ove sjajne autorice, čija su djela (posebno Bum Tomica) nemali broj puta izvođena u dječjim (i školskim) kazalištima i maleni zaista uživaju. najveća je vrijednost što maleni (no i odrasli!) preispituju odnose i na taj način uče. uče o potrebnim, životnim stvarima i na taj način se razvijaju, ne nazaduju. Opskurne udruge i pojedinci, poput Ku Klux Klana, Hrasta etc. unazađuju društvo u cjelini svojim političkim djelovanjem. Klub prvih pisaca stoji iza fenomena istine, one koja oplemenjuje, pa tako i iza svake riječi koju izgovori onaj Vandrokaš Bum Tomica!

Koliko vam znači poticajna sredina i okruženje sličnomišljenika na koje ste naišli u Kulturnom klubu O'grada? Koliko svoje planove vežete uz O'gradu? Možete li najaviti neke skore izložbe ili nove akcije kluba?

Ti veseli, divni neo'građeni ljudi u o'gradi stameno me trpe. Svaka letva od koje je o'grada sazdana posebno je kreativna, poticajna. takva urbana o'aza bastard je najboljega u socijalizaciji. Od postojećih vještina pisanja, pletenja, fotografije, glazbe, plesa, crtanja, o'grada će razviti i sasvim nove situacije

U Virovitici povremeno održavate radionice stripa, kao i u Zagrebu. Je li to svojevrsno vraćanje duga vlastitom gradu? Možete li usporediti polaznike Vaših radionica stripa u Virovitici i u Zagrebu? Razlikuju li se, primjerice, po brojnosti, motivima, talentu ili dobi?

Nikome nisam dužan, pogotovo vlastitom gradu. Naime, istakao bih dug grada prema nekim pojedincima (Franjo Martin Fuis npr.). Virovitica, Zagreb, Rovinj... samo su socijalne nijanse u pitanju. U manjim sredinama je izraženija želja za pustolovinom.

Koliko je drukčiji danas odnos prema stripu i grafičkom dizajnu u usporedbi s onim godinama koje su Vas formirale? Tko su bili ljudi i mediji koje ste smatrali uzorima na svojim počecima? Vidite li danas neke slične uzore za današnje mlade dizajnere?

U vrijeme mog formalnog školovanja dizajn je slovio kao egzotična bajka, povlastica talentiranih. Šutilo se o njemu kao nepristojnom taboou. Danas se dizajnom razmeće svatko tko se služi aplikacijom na mobilnom telefonu. Na žalost, struka, umjesto da jasno iskomunicira dizajn kao krucijalno sredstvo suvremene komunikacije, ona i dalje njime tržišno manipulira, ne osvješćuje korisnika. To je vidljivo upravo u samosvojnom stvaranju uzora, autoriteta koji sami objavljuju svoje nagrade, medalje kojima bolje stoje oni nego medalje njima.

 Nedavno ste u intervjuu rekli da je okruženje povoljno za stvaranje. Nije li stalna borba za preživljavanje ipak otežavajuća okolnost? Afirmiraju li se danas mladi dizajneri i crtači teže ili lakše nego prije 20 godina?

Ovisi o pogledu borca. Ako se kreativac boji (da ne velim srami) borbe onda neka uživa u djelu besramnog autora. Zapravo nije važno afirmiraju li se lakše ili teže (danas svakako brže) već što afirmiraju. u svakom smislu standardi padaju, poklekli su pred ignorancijom i primitivnom vraćanju jednakosti. istost je uzela maha.

Izvor Zavičajno društvo Virovitičana u Zagrebu