Do srijede, 7. svibnja dopuna i promjena podataka u registru birača
Petir građanima: Kupujte domaće i lokalno proizvedene poljoprivredne proizvode
Preventivni pregled usne šupljine – jedna minuta može spasiti život
Za projekte ujednačavanja komunalnog standarda stiglo više od pola milijuna eura
Odobreno 15 projekata na području Virovitičko-podravske županije
Virovitica spremna za proslavu Praznika rada
Odobreno 37.600,00 eura za izgradnju javne rasvjete prema Podgorju
  Marija Deželak, Celje           08.11.2020.
Dar

Uskoro ću imati rođendan. Opet. Čini mi se svake godine prije. Iako se radujem proslavama, posjetima, poklonima i pažnji ljudi sa kojima sam povezana u svom zajedničkom životu, unatoč toplini i dobroj volji, obuzima me neka vrsta tuge i promišljenosti, povezane sa mnogim sjećanjima na prošlost. I ovaj je jedan od njih, zapisan i čuvan tamo gdje će zauvijek ostati. U srcu.

 Bila je moja kolegica iz srednje škole, jedna od onih koja mi je prirasla srcu na poseban način. Bila je drugačija od nas i po načinu odijevanja, po frizuri i urednosti koja je nadmašila njezine tinejdžerske godine, te po držanju i ponašanju koje se razlikovalo od većine kolegica, nestašnih i nasmijanih djevojaka kojima sam pripadala. Zašto je bila takva i što je to zbog čega se učinila drugačijom, shvatila sam kad sam je posjetila kod nje. Bila je jedino, dugo očekivano i obožavano, središte života svojih roditelja koje su dobili u kasnijim godinama kad su gotovo odustali od nade. Istodobno joj je uskraćeno ono što se samo po sebi daje zdravom djetetu, zbog sposobnosti koje donosite na svijet. Ako ste zdravi i sretni što vam tijelo služi onako kako želite. Da možete hodati, trčati, penjati se i uživati u igri i radosti, što je neiscrpan izvor zadovoljstva i potvrde djetetu da može.

 Darinka nije mogla puno učiniti. Od rođenja je imala problema s bokovima, nogama, hodanjem i još mnogo toga, što ju je činilo ozbiljnijom od nas, odraslijom, smirenijom i usredotočenijom na svoj svijet, na svoje snove. Nije slijedila mnoge stvari i profesori su to ubrzo znali. Kad su je pitali i mora li ići na ploču, dali su joj dovoljno vremena da zamišljeno i polako piše ili kaže što je potrebno. Da je mogla. U pauzama, kada su se naši školski drugovi okupljali u grupe i razgovarali o svemu mogućem, ona je i dalje s ploče ili iz naših bilježnica prepisivala materijal koji nije uspjela zapisati tijekom nastave. To je učinila i na satovima tjelovježbe, za što je imala trajne isprike sve četiri godine. Također sam joj nekoliko puta posuđivala bilježnice za kući kako bi mogla u miru raditi ono što nije uspjela u školi. Kad smo pisali ispite, ona često nije bila u školi. I školski drugovi i profesori znali su da to radi s razlogom kako ne bi dobila lošu ocjenu. Kad su je kasnije pitali, uvijek je usmenim putem dokazivala da zna, da uči, a kad je dobila sjajnu ocjenu, sjedila je na klupi nasmijanog, sretnog lica, mirna i zadovoljna. Za sve joj je trebalo vremena, puno više od ostalih.

 Nikad nije nosila hlače, traperice ili mini suknje, što je u to vrijeme bilo moderno. Kostim joj je bio klasičan, domaće suknje i haljine uvijek su bile široke, skupljene u struku kao da su prevelike. Njezina sitna figura bila je neprimjetna, ali blistavi pogled njezinih  očiju  plavih okvira, osmjeh našminkanih  usana i kovrčava frizura tamne, kestenjaste kose lijepo su naglasili njezinu odraslu dob. Čak su joj i nokti uvijek bili besprijekorno složeni i lakirani jakim crvenim lakom. Samo je ona bila takva.

 Vidjelo se  na njoj, da je puno propatila. Zahtjevne operacije, brojni postupci i tretmani učinili su svoje, i ostavili posljedice na njezinu tijelu i na njezinoj duši. Njezino je djetinjstvo lišeno nepažnje, mladost je bila opterećena teškim iskušenjima, što se odrazilo na njezino ponašanje. Život ju je učinio snažnom, uspravnom, izdržljivom i neustrašivom. Nikad je nisi vidio kako plače ili gunđa zbog bilo čega. Bila je dobar primjer i putokaz svima i u prostoru i u vremenu kad smo odrastali i oblikovali se u ono što smo željeli postati.

 Čak i tog ljeta čekala ju je teška operacija. Trebali su joj produžiti nogu kako više ne bi tako teško šepala. Bila je uplašena i istovremeno se radujući intervenciji, rekla nam je zadnjeg dana škole kada smo joj poželjeli sve najbolje. Bili smo uplašeni, sažalila se nad nama i uvjeravala nas da će sve biti dobro, da vjeruje da će to uspjeti. Jednostavno morate vjerovati!

 Kad sam ju posjetila u bolničkoj sobi tjedan dana kasnije, noga ju je još uvijek jako boljela. Također i cijelo tijelo jer je cijelo vrijeme morala ležati na leđima. Ali nije pokazivala zlu volju ili zabrinutost. Bila je opuštena i nasmijana kao i uvijek i sretna zbog mog posjeta. Osim časopisa i čaše soka, na ormariću sam primijetila i klupko vune i heklanje.

 "Ne mogu samo čitati i gledati u strop, moram si odvratiti misli na neki drugi način", odgovorila je na moje zaprepaštenje u očima. Divila sam se njezinoj odlučnosti jer sam znala koliko će teško moći to učiniti jer uopće nije mogla sjesti ili se smjestiti u krevet.

 Sljedeći put kada sam došla, njezino heklanje već je davalo lijepe rezultate. Razni kvadratići, jedan u tamnoplavoj, drugi u ružičastoj boji, bili su sašiveni i od njih se počela oblikovati vrećica s drškom, koju treba nositi na ramenu. Dovoljno velika da u nju stavi bilježnicu i knjigu. Lijepo.

 U međuvremenu sam otišla na more i odatle joj uputila pozdrave, poželjevši joj brzi oporavak. Po povratku kući još je bila u bolnici, liječenje je polako napredovalo i uz puno truda napokon je uspjela sama stati na noge. Tijekom posjeta zatekla sam je u zajedničkoj sobi, u razgovoru sa svojim cimerima. Zajedno s njom podijelila sam radost što je najgore prošlo i što ćemo u rujnu opet biti u školi. Kad sam htijela otići, željela je da je otpratim do sobe. Pogled mi se zaustavio na stolu pokraj kreveta, na kojem je bila prekrasna plavo-ružičasta torba, sa širokim dugim remenom.

 „Zar si završila?“

 Nisam mogla odoljeti svojoj znatiželji. Darinka se tajanstveno nasmiješila i pružila mi  s treptajem u očima, govoreći: „Sve najbolje za tvoj rođendan!“

 Nisam mogla vjerovati da je to istina. Da je napravila ovu prekrasnu torbu, stvorila je - za mene! Ostala sam bez teksta, s velikom knedlom u grlu i suzama u očima, iznenađena i istodobno ganuta. "Učinila si to za mene, ali kako si to učinila, u svojoj boli i još uvijek ležeći "  - posramljeno sam joj zahvalila. U njezinim sam očima vidjela radost i zadovoljstvo. Podijelila je sa mnom sreću i osjećaje da je uspjela u iznenađenju i da je postigla svrhu. Da je mogla. Opet! Kao uvijek.

 Život neprestano sakuplja, bilježi uspomene. A uspomene pružaju smijeh ili suze. Ponekad i za jedno i za drugo. Tako će biti i sutra - kad je posjetim. Dugo ju nisam vidjela. Nedostatak vremena, razne obaveze, pa korona, kad posjeti kućama nisu bili dopušteni i prolazi pola godine. Radujem se susretu s njom u njezinoj svijetloj, lijepo uređenoj sobi, gdje je nekoliko godina vezana lancima za svoj krevet. Pogledat ćemo se u oči i prisjetiti se. Pogled će mi se zadržati na njezinim njegovanim rukama koje su ležale uz njezino tijelo, gole, bez prstenja i laka za nokte. Ruke koje su stvorile to davno ljeto,  poklon za moj rođendan. Tako divno, tako jedinstveno, tako dragocjeno da me žarom uspomene na prošlost grije i danas!

 


Komentari

Zlata Štagljar Mandić
8.11.2020. 12:35


Još iz kategorije Priča