Politički je revanšizam razlogom zašto nam djeca danas ne znaju povijest svoje jedine domovine. Kako se mijenjala struktura Sabora i Vlade, tako su se mijenjali povijesni udžbenici i kalendar državnih praznika. Tako je i 30.svibnja postao "danom državnosti" dok činjenice govore nešto drugo. Naime, na današnji je dan konstituiran prvi, demokratskim putem izabran saziv Sabora kao rezultat prvih višestranačkih izbora održanih 22.travnja 1990. godine ali je Hrvatska i dalje bila i socijalistička i federativna i dijelom SFRJ. Još 27.b
travnja 1990. godine održana je posljednja sjednica socijalističkog Sabora. Dakle, na današnji smo dan još bili dijelom Jugoslavije a Stjepan Mesić bio je dijelom njenog predsjedništva. Sve državotvorne veze sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom, Sabor je raskinuo tek 25.lipnja 1991. godine i proglasio nezavisnost, šestog dana neprekidnog zasjedanja. To su činjenice.
REDAKCIJE SE ZATVARAJU ALI POVIJEST OSTAJE ISTA
Dok su povjesničari oni koji interpretiraju povijest, novinari su oni koji ju bilježe onako kako se događa, nerijetko na samom mjestu događaja. Povijest Republike Hrvatske, kako su je profesionalni novinari istraženo objavili i dokazali unatrag trideset i tri godine njena samostalnog postojanja, povijest je sustavne pljačke naroda koja je započela pripremama zakona iz pera akademika Jakše Barbića 1990. godine, bila u najvećem jeku usred ratnih okolnosti od 1991. do 1995. godine da bi se nastavila do dana današnjeg. Kako? Promjenom kadra sudstva koje se dogodilo u to isto vrijeme kada je preko 1200 sudaca dobilo otkaze, prijevremeno tjeranje u mirovinu ili premještaj i ta se konstrukcija održala do danas. Tih prvih dana nove hrvatske povijesti, suci su postavljeni kako bi dosuđivali nezakonite stečajeve i za to, do danas, nisu kazneno odgovarali a sudska je "kasta" postala "bog i batina" ne samo opljačkanim ljudima već i novinarima.
U cijeloj toj i takvoj povijesti Republike Hrvatske sudjelovale su gotovo sve političke stranke dok su njeni najistaknutiji pojedinci bili nositeljima i spomenutog revanšizma. Zašto? Jer su gotovo svi bili upleteni, djelovanjem ili prešućivanjem, u tu i takvu povijest.
Uloga medija u rukama političkog revanšizma je neizostavna i apsolutno najvažnija jer ništa od planiranog ne bi niti zaživjelo niti se održalo a da nije imalo potporu 'sedme sile'.
Jedne od rijetko profesionalnih redakcija koje su informirale javnost u tim 'ludim' devedesetima bili su zagrebački Radio 101, redakcija Feral Tribune sa Predragom Lucićem, Borisom Dežulovićem i Viktorom Ivančićem te na HTV-u redakcija Latinice autora Denisa Latina. Pogađate - niti jedne danas više nema. Nakon što je Zagreb prvim i najvećim prosvjedom obranio Radio 101 od njegova gašenja, redakcija je uništena intrigama i podmetanjima da bi izgubila koncesiju tako da je sam vlasnik "zaboravio" na vrijeme predati zahtjev za produljenje Agenciji za elektroničke medije. Redakcija Feral Tribune je gotovo svaki tekst o ratnom profiterstvu i zločinima počinjenim od strane hrvatskih vojnika i/ili generala branila na sudu i isplatila milijune odšteta a čak su plaćali i "porez na šund" neko vrijeme dok je Hloverka Novak-Sržić zapečatila sudbinu Latinice. To su sve, jednako tako, činjenice. Portal kojeg upravo imate otvorenog pred sobom je prvi objavio sve činjenice oko nestanka i smrti Siniše Palma i od tada nije dobio nikakva financijska sredstva koja mu pripadaju od lokalne samouprave. Zašto je važno ušutkati slobodne medije? Jer se lakše od kriminalaca i ubojica čine 'uzoriti građani' a onda je lako i mijenjati povijest, "premještati" je i kreirati kako kome odgovara.
Tako smo, evo, u samo uvodu teksta uspjeli pojasniti razlog zašto nam djeca, a i njihovi brojni roditelji, ne znaju povijest vlastite, potpuno devastirane domovine i zašto je, posljedično, na nedavnim parlamentarnim izborima izabrana pravomoćno osuđena stranka.
PRVA CRVENA IL' BIJELA, ŠAHOVNICA KRIMINALA JE CIJELA
Kako je najlakše "sakriti" kriminal? Kako od lopova napraviti biće koju će javnost percipirati kao neopasno ili, još gore, uzorito? Prvenstveno uz pomoć medija, ucjenjivanjem a ponekad i batinama, prijetnjama i ubojstvima. Percepciju javnosti kao i njeno mnijenje kreiraju naslovi u novinama, danas portalima i društvenim mrežama, te pojavljivanje na televizijskom ekranu. Kada od jednog ratnog zločinca ili kriminalca treba 'napraviti' uzoritog građanina, za stol se pozivaju pojedinci koji rade u medijskim kućama ili se osnuje nova medijska kuća u kojoj se zaposle ljudi koji nisu novinari već poslušno plasiraju točno određene informacije u prostor javne komunikacije, za jako velik novac. To se zove propaganda. Na primjer; po završetku oslobodilačke akcije Oluja, ljudi koji su se vratili na svoja ognjišta i zatekli "neka nova lica" kao vlasnike njihovih tvornica, mediji su plasirali kao spasitelje i dobrotvore koji su, eto, uzeli tvornice u razrušenim gradovima i bez perspektive. Detalje o nezakonitoj kuponskoj privatizaciji namjerno bi izostavljali i objavljivali fotografije članova obitelji, djece i lijepo uređenih kuća. U isto vrijeme, braniteljima kojima je bila nužna psihološka pomoć, tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang dao je pozatvarati sve vrhunske odjele za psihološku pomoć te je, do danas, više od 3600 njih diglo ruku na sebe. Udruženi u udruge, međusobno su se zavadili jer je država jednima davala a drugima uskraćivala novac. Neki su postali jednaki a drugi ipak "jednakiji" dok malo tko danas pamti kako je upravo Josip Đakić uredovao Jadranki Kosor dionice INA-e koje su branitelji dobili te je taj postotak dionica prevagnuo da se INA preda u ruke Mađarima. Na arbitražnom sporu kojeg je Hrvatska vodila protiv MOL-a, na početku teksta spomenuti Jakša Barbić, tvorac hrvatske privatizacije, svjedočio je - u korist MOL-a. Čemu cijela predstava? Kako bi se sva krivnja svalila na već zatvorenog Ivu Sanadera a "stranka opasnih namjera" nastavila po svom, unatoč pravomoćnoj presudi kako je udružena zločinačka organizacija. I to su sve činjenice.
Drugi alat propagande je skretanje pozornosti. Afere sa golišavim fotografijama ili nekoliko "šokantnih" otkrića ili afera u isto vrijeme ciljano 'guši' prostor javne komunikacije s ciljem uništavanja interesa građana za vijest. Primjerice - tko se danas sjeća zašto se, ne tako davno, cijeli Osijek danima gušio od zapaljene plastike u pogonu nadomak grada? Svo bezvlađe kojem svatko od nas svjedoči svakodnevno započelo je (i) u zagrebačkim Sesvetama, u Intime baru iste godine kada je konstituiran Sabor zbog kojeg je danas državni praznik. U tom su baru, naime, mnogi zastupnici provodili slobodno vrijeme i bili, mimo svog znanja a nerijetko i svijesti, snimani u eksplicitnim položajima obnaženih tijela, čak i sa djecom. Te su fotografije, dan danas, mnogima razlog da šute, sve većoj gladi i siromaštvu Hrvatske unatoč.
Sada krenimo konkretnije sa primjerima, sa Viroviticom, i pojašnjenjem - zašto je povijest uopće važna?
UZALUD PARFEMI KAD SAPUNA NEMA
Krimen političara u cijelom procesu je spomenuti politički revanšizam koji se svodi na optužbe "dok ste vi bili na vlasti,....." i nema kao razlog svog postojanja ništa, ništa drugo osim - dobivanja vremena. Istog onog vremena koje teče, već četvrto desetljeće, u smjeru zaborava.
Općepoznati virovitički 'lokal patrioti' su, uz spomenutog Đakića i Renato Romić. Za prvog se zna kako je bio neškolovan, skromnih primanja i uhićen prije početka rata te slikan za kaznenu evidenciju jer je krao radio-prijemnike iz automobila. Drugome je dan čin brigadnog generala zbog kaznene evidencije koju je imao uoči Domovinskog rata, također neškolovan i skromnih primanja. Obojica su, nakon rata, u Virovitičko-podravskoj županiji postali "bog i batina", kako kažu građani. Odakle im stečena imovina? Zašto svi branitelji, poštujući ratni put ponaosob i činove, nemaju imovinsku stečevinu kao navedena dvojica? Zašto cijela Virovitica zna kako "se ne može nitko zaposliti ako to Jopa ne dozvoli"? Zašto je javna tajna kako za sređivanje braniteljske mirovine taj isti Josip Đakić otvoreno traži mito?
Nezakonito opljačkana imovina ljudi koji žive na području unutar međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske pod okriljem ratnih stradavanja korijen je propadanja društva kojem svjedočimo od tog 30.svibnja 1990.godine. I ništa što učinimo danas ne može promijeniti ono što se događalo tada. Šutnja također.
Koliko nas vlastita prošlost sustiže, dalo se vidjeti na nedavnom postrojavanju pripadnika 81.samostalne gardijske bojne povodom trideset godina od njena osnivanja. Iznimnog ratnog puta kojeg je, dijelom, kamerom zabilježio i snimatelj Petar Malbaša te za te vojnike rekao kako "su bili pravi ratnici, kao iz američkih filmova te mu je bila čast biti sa tim momcima" - toga su dana bili poniženi. Stojeći, tako postrojeni na suncu ispred bine, slušali su govorancije ljudi koji, izuzev ratnog zapovjednika Renata Romića, nisu imali što reći. Vidno stariji i malobrojniji, mnogi sa bolovima, stajali su ispred jednog Vladimira Šeksa koji je skrojio, uz brojna ustavna zla i izborni sustav u kojem HDZ uvijek pobjeđuje a sam je općepoznati alkoholičar kojeg nerijetko presvlače zbog posljedica pijanstava. Pred pripadnike, uistinu slavne 81.samostalne gardijske bojne, neprimjereno je,u tenisicama, stao i župan Ivan Andrović te gradonačelnik Ivica Kirin koji su, obojica, mimoišli rat i njegove zvukove.
Da su, recimo, toga dana na postrojavanje došli pripadnici koji su nakon rata imali slobodne medije i znali povijest domovine koja se odvijala u vrijeme dok su je životima branili, bez ikakvog bi se razmišljanja, zbog samopoštovanja, okrenuli i otišli doma. Ovako, ostali su stajati, bolovima i dosadi unatoč, u oblaku parfema koji nikada ne može prikriti uzaludnost svog postojanja bez - sapuna. Tog su se dana najeli i napili i spremno se okrenuli ostatku godine koja je ispunjena egzistencijalnom borbom iz dana u dan izbjegavajući suočavanje sa prvim, jedinim temeljnim pitanjem koje ih proganja od povratka sa ratišta - a za što smo se mi to borili?
