(posvećeno ocu, dedi...Marku Weissu i svim žrtvama holokausta, iz ciklusa zapisa Dnevnik jedne krize)
Mog oca zaticao sam često kako kucka neka pisma na starom pisaćem stroju koji je nekim čudom pronašao kao dio imovine koja je bila opljačkana iz kuće Weiss. Pisaći stroj je našao sasvim slučajno u sobi nekog činovnika u upravi nove vlasti u Virovitici.
«Dokažite da je stroj vaš!», grubo mu je govorio činovnik na primjedbu da je taj pisaći stroj dio imovine obitelji Weiss koja je stradala u logorima. On se jedini vratio, pa bi ipak želio taj stroj natrag...
«Dokažite da je stroj vaš!», govorio mu je činovnik osorno, siguran kako je to nemoguće dokazati.
«A da ga okrenete, pa da pogledamo jednu malu pločicu dodanu na drveno postolje!?»
«Pa da pogledamo gospodine Weiss», rekao je neotesani činovnik naglašavajući ono «gospodine». I njega je razumio moj otac: nije on bio kriv zbog svoje tvrdoće i ironije- četiri godine borbi «po šumama i gorama» ostavilo je traga. Ogrubio čovjek, postao cinik..
Da, na drvenom postolju stroja našli su malu, metalnu pločicu: inventarski broj taj i taj, trgovina Adolfa Weissa...
«Ha, pa nosi druže, tvoje je tvoje..!
Otac se sjetio navoda iz Talmuda kojeg im je, u Gimnaziji, tumačio rabi Kaufmann: «Ima četiri vrste ljudi: Tko kaže:
-Moje je moje, a tvoje je tvoje - to je prosječna vrsta, a ima ih koji kažu:- to je sodomska vrsta,
-Moje je tvoje, a tvoje je moje - neuki,
-Moje je tvoje, a tvoje je tvoje - pobožan,
-Tvoje je moje, a moje je moje - zlotvor.»
Razmišljao je kamo bi spadao ovaj čovjek: možda neuk!? Oprostio mu je odavno, kao i onima koji su ga dočekali na željezničkom kolodvoru u Virovitici, u ljeto 1945.pokušali legitimirati i ustanovili da nema osobnu iskaznicu. Naredili su mu da s njima ide u OZNU. Otac im je objašnjavao da ne zna takvo prezime u Virovitici, a onda su mu drugovi objasnili da tako rade s onima koje prvi puta vide u ovom gradu. Nakon toga im je pokazao objavu američke vojske s kojom je putovao od Garmischpartenkirchena, gdje je oslobođen, nakon «marša smrti» iz logora Dachau, 2.svibnja 1945. Pustili su ga kući koja je bila zauzeta: u njoj se smjestio narodnooslobodilački odbor mjesta!
x x x
Zgurio se otac nad taj stroj, ozbiljan, skoro mrgodan i kuckao pisma koja mi djeca nismo razumjeli. Još ih je kasnije nosio da mu ih prevedu iako je znao njemački.
«Pisma idu na važne adrese, pa neka budu ispravno napisana», objašnjavao je.
Nakon pisanja tih pisama obično bi bio umoran i boljela su ga leđa. Tada bi brat i ja imali zadaću da mu skačemo po leđima i tako ga masiramo. I danas vidim kako leži potrbuške na podu velike sobe, uzdiše i daje upute gdje da mu najviše skačemo - oko lopatica, blizu ramena... Nama bila igra, a njemu terapija.
Kasnije sam saznao da su pisma išla nekim ministarstvima Zapadne Njemačke, Austrije, nekim firmama, nekim odvjetnicima... Onda smo tjednima očekivali odgovore koji su ipak stizali. Njemački pedantno su bila ispisana, na boljem papiru nego što je bio naš, a svi odgovori imali su dugo zaglavlje jer su institucije bile važne, a sve važne institucije imaju duge nazive. Počeo sam skupljati poštanske marke, toliko je otac bio zanijet korespondencijom. Imao je logoraški broj 121 729 i na kupalištima je bio senzacija. I dok su drugi imali tetovirana srca probodena strelicom,« ljubavi, zauvijek tvoj», sidro ili sirene, on je imao logoraški broj i temu za razgovor.
I skupljao je knjige koje sam nazvao «crna biblioteka». Sve na našem jeziku što je objavljeno, a odnosilo se na logore, nacističke zločince.. Primjerice, svjedočanstvo «I zvijezde su ravnodušno sjale», «Jasenovac, spomen-područje», «Jasenovački logor, iskazi zatočenika..»,, Auschwitz.., našla se tu i «Kuća lutaka», pa «Kuća u ulici Garibaldi», pa.... Te je knjige slabo čitao, tek tu i tamo prolistavao..Čudio sam se toj crnoj biblioteci, a ona je rasla, rasla.. na moj užas.
«Doći će neko vrijeme kada će ljudi slaba pamćenja ili jednostavno zli, reći da se to nije događalo..!»
Nisam mu vjerovao.
Jučer na TV: iranski predsjednik Ahmababa..ahađedin govorio je o rasizmu, jezikom neistina i mržnje. Kada je počeo govoriti «o židovskim izmišljotinama», delegacije pojedinih zemalja počele su napuštati dvoranu, osobe s galerije, vjerojatno novinari, počeli su glasno protestirati, nastala je graja i iranski predsjednik govorio je sam sebi... Da, da, gospodin Ahmababa..ahađedin pogriješio je - možda su to bili novinari Židovi koji kod kuće imaju crnu biblioteku kao što je sada moja...
Pozvao bih gospodina Ahmababa..ahađedina u Viroviticu, da zajedno pogledamo 800 knjiga...I ja sam ih nastavio skupljati.. zlu ne trebalo. Ali, imamo mi Weissovi i jedno iznenađenje za gospodina Ahmababa..ahađedina. fotografiju koju sam snimio, a prikazuje tetovirani broj 121 729, tetoviran na desnoj podlaktici moga, sada već pokojnog oca.
Ovaj broj zamijenio je očevo ime i prezime i dvije godine živio je s tim brojem u nacističkim logorima... optimističan, borben, s odlukom na ulazu u Auschwitz-Birkenau da će preživjeti sve torture logora... I uspio je. Kao što je nakon 45 godina od oslobođenja iz logora dobio jedno pismo s pozitivnom odlukom - obaviješten je da će primati mjesečno određeni iznos odštete, doživotno...
Patio je od nesanice, šetkao noću hodnikom kuće, a danju spavao, zamijenio dan i noć.
«Eh, pa onda ću dugo živjeti, kako bi što duže dobivao odštetu!»,znao je reći, pola u šali, pola u zbilji. Umro je kako kaže Talmud, kao čovjek s «krunom dobra imena» i pokopali smo ga po židovskim običajima, uz molitve rabina.
x x x
Danas je JOM HAŠOA, DAN SJEĆANJA, sveti dan Židova kada se prisjećamo žrtava holokausta.
Moj otac nije bio za to da išta gradimo nakon 1945.
«Za koga, opet će doći neki vandali i opljačkati, porušiti..!»
Nisam mu vjerovao.
Horoskopski sam OVAN i nagovarao sam ga, nagovarao.. pa smo izgradili drvenu vikend- kuću u Bilogori, sedam kilometara od Virovitice. Tamo bismo, u hladovini, ponekad moj otac, brat i ja igrali preferans, a on nam pokazivao, u pauzi, mali pisaći stol koji je bio dio imovine «predratnih» Weissovih.
Sve do 1991. kada smo prestali igrati preferans, a život se počeo igrat s nama. Početkom 1992. javio mi je otac Marko u Beč:
«Nema više vikendice, odletjela u nebo!»
»Što, naša kućica, naša slobodica! Kome je ona smetala!??»
«Nepoznati počinitelj! Ali, prvo je bila opljačkana, poslije su u njoj jedno vrijeme bile «zenge»¨!
Došao sam iz Beča, snijeg je prekrivao ostatke kućice. Na vrhu hrpe dasaka, greda, lima... zamijetio sam pisaći stol Adolfa Weissa, zamalo je bio neoštećen.
Otac je mogao reći: «Vidiš, imao sam pravo, vandali..!»
Nije rekao ništa.
Sedamnaest godina pišemo pisma i molimo, brat i ja, odštetu za ovu kućicu.
Danas, baš danas, na JOM HAŠOA je stiglo očitovanje ministarstva jednog hrvatskog ministra, negativno kao i prethodna. Imovina djeda Adolfa, poslije rata već upisana na ime oca, nacionalizirana je i nikada nam nije vraćena.
Gledao sam tradicionalni TV prijenos s Mirogoja, vidio kako je Izrael stao na dvije minute, uz zvuk sirena... Ovogodišnji JOM HAŠOA posvećen je djeci... Oko jedan i po milijun židovske djece bile su žrtve holokausta. U Jad Vašemu postoji dvorana u kojoj odjekuju imena stradale djece. Iz Izraela je stigla poruka moje prijateljice Jasmin: NEVER AGAIN!
Patim od nesanice i zaspim tako, oko četiri, pet ujutro. Vjerojatno vam je ova rečenica odnekuda poznata? Kada sam uz kompjuter, u kasno doba, svaki puta kada škripne ormar, trgnem se. Baš bih mogao napisati roman o očevu životu, tako, svake noći po nekoliko stranica, roman o čovjeku kojeg nikada nisam vidio da se busa o prsa i kaže: «Ja sam Židov!»Govorio je puno o drugim Židovima, o svećeniku Jankoviću koji je pokušao spasiti obitelj Weiss, riskirajući svoj život. Godinama je slao papire Jad Vašemu sve dok Stjepan Janković nije proglašen pravednikom među narodima.
Ima dana koji su za tugu i kada čovjek gleda sve oko sebe kroz suznu koprenu.
Ovaj je takav, dragi oče, dan za tebe kojem nisam štošta vjerovao.
