Povijest je uvijek priča o dobrima i zlima…prijateljima i neprijateljima, koji svoj rat i mir žive po ugovorima i sporazumima. U njima su besmislice povijesnih bespuća, viđene pogledom onih koji za šetnje u suton uz more ne promatraju zalazak sunca, već pogledom traže granicu našeg i njihovog mora….naše i njihove obale…Više vjerujem kada o prijateljima i neprijateljima pišu pjesnici…oni koji i pri pogledu na mržnju i smrt imaju duha slaviti ljubav i život. U njihove priče vjerujem! Jedna takva vukovarska priča je i ona Siniše Glavaševića koju ću u znak sjećanja na Vukovar, uvijek rado pročitati onima koje volim.
Obljetnice su prigode da se prisjetimo na neke trenutke i događaje koje su se zbile u povijesti nekog vremena. U subotu 18. studenog obilježen je Dan sjećanja na Vukovar.
Postoje razna sjećanja na Vukovar…neka polako blijede a neka ostaju zauvijek… Ja pamtim samo kolonu ljudi…dugu i sivu…najtužniju kolonu ljudi koja je prošla mojim životom. Sve drugo polako blijedi iz mojeg pamćenja, samo ta kolona ostaje…Ostaje kao slika zarobljena u osjećaj…uvijek jednako siva i uvijek jednako živa…Ljudi u povorci združeni u koraku koji vodi iz grada njihove mladosti i djetinjstva…Iza njih je prošlost – obična, ljudska…rođendani, krštenja, svatovi…školska zvona i prepisane zadaće…prve ljubavi i tajni poljupci…sve ono što ne može stati u povijest o kojoj će se učiti…sva ona istina utkana u pore života koji se živi na ulici i trgovima…za blagdanskim stolom prepunom smijeha….Sve to ostalo je iza kolone …a ispred nje ne postoji ništa…nikakva nada ni bolja budućnost, jer ono što je život ostalo je zauvijek negdje u prošlosti koja ih više nikada ne može sustići u punom sjaju svoje životne radosti.
Kažu, povijest će pamtiti…ali kava je korist od svega onoga što će se sjećati povijest kad su njezine slike bez osjećaja. Zato ja ne vjerujem u njezinu istinu, niti puno držim do nje…Povijest je uvijek priča o dobrima i zlima…prijateljima i neprijateljima, koji svoj rat i mir žive po ugovorima i sporazumima. U njima su besmislice povijesnih bespuća, viđene pogledom onih koji za šetnje u suton uz more ne promatraju zalazak sunca, već pogledom traže granicu našeg i njihovog mora….naše i njihove obale…Više vjerujem kada o prijateljima i neprijateljima pišu pjesnici…oni koji i pri pogledu na mržnju i smrt imaju duha slaviti ljubav i život. U njihove priče vjerujem! Jedna takva vukovarska priča je i ona Siniše Glavaševića koju ću u znak sjećanja na Vukovar uvijek rado pročitati onima koje volim…Kratka i sažeta – a tako prepuna zdrave istine – nastala negdje u ruševinama njegovog grada, u trenucima jednog mračnog vremena na izmaku ljudske pameti koje će povijest hladno zapisati kao vrijeme rata.
Priča o neprijateljima
“Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je to, kako od prijatelja nastaje neprijatelj. Jeste li ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja, nego prijatelja? Cijeli sam život želio biti okružen dobrim, vrijednim ljudima, koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada.
Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima ozbiljnim i ćelim. Mnoge od njih nisam ni poznavao, mnogi od njih još jučer nisu bili ni svjesni svojeg stanja. Vjerujte, najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogoditi, jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa svima se pozdravite. Često i ne znate, ali događa se da vaši prozrivi, vaše iskrene i dobre želje ostanu u sjeni nečije mržnje. Jedino što možete, jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To doduše neće smanjiti nastalo neprijateljstvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogodi da se mržnja zanese u svojoj jarosti, pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa, u samu sebe. A može se dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao.
Ali, to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi. Zato, ako je u vama ima, ne štedite je, podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak, dovoljno je i to.”
Hvala ti, Siniša…i neka ti je laka zemlja.
Ovaj članak objavljen je 19. studenog 2006.
