Banner
Obuljen Koržinek: Dužnost svakoga od nas promovirati tolerantan način komunikacije
Capak: Nije nam potreban novi lockdown, postoji niz drugih mogućnosti
Trut: Hrvatska zasad ima dovoljno bolničkih kapaciteta i zaštitne opreme
SDP: Vlada ničime nije olakšala položaj građana pod ovrhom
Sindikat traži ukidanje zabrane zapošljavanja u zdravstvu i socijalnoj skrbi
Udruge traže stimulaciju za sestre koje skrbe o Covid-19 pacijentima
Izbori u HDZ-u nastavljaju se u studenome

  Putujem i pišem

Dan s velikim bijelim psinama - i njihov sa mnom

  Martina Feketić           06.10.2020.         1640 pogleda
Dan s velikim bijelim psinama - i njihov sa mnom

Tijekom boravka u Južnoafričkoj Republici u proljeće 2018., jedno jutro, kao i svako, igrajući se s novcima dok muž još spava, naglo ga probudim i saopćim mu: „Netko nas je pokrao! Fali nam užasno puno novaca. Sreća da su dio ostavili. Što ćemo sad??“ Gotovo sa sažaljenjem nad izrazom mog lica koje je izgledalo kao da hitno moram uzeti južnoafričkorepublički Plavi oglasnik u ruke i pronaći odmah neki honorarni posao (može i u crnačkom kvartu Capetowna) da bi imala od čega tamo živjeti (čuvanje djece ne može – ni u bjelačkom), muž smireno kaže da ne brinem. Da je naime, kad sam se sinoć tuširala, došao vodič, ujedno i vlasnik nama još tada sumnjive anonimne turističke agencije te je tražio novac za sutrašnji izlet. Cjelodnevni izlet brodom sa obrokom i ronjenjem s velikim bijelim psinama. Pritom me najviše mučila riječ „obrok“.

Dakako, na prospektu koji je vodič pritom ostavio, nisu bile slike nalik scenama iz „Moj prijatelj Willy“ već slike ljudi u kavezu spuštenih u more dok oko kaveza kruži ogromna bijela psina i razmišlja kako da dođe do sadržaja kaveza. Genijalno. Ionako ne volim cmoljave filmove. Jer onda samo cmoljim.

Nije moglo a da mi kroz glavu ne prođe kako nikada niti jedan izlet ni na jednom putovanju nije toliko koštao, a ponekad čak niti cijelo putovanje. No ipak, takva prilika da možda čak i najopasnija morska neman na svijetu razmišlja barem na trenutak o tebi se jednostavno ne propušta. A uostalom, bili smo o cijeni uredno obaviješteni prilikom uplate putovanja a i naknadno kad se grupa dogovarala tko će ići. Odlučilo se čak četvero, uključujući i vodiča. To što smo muž i ja mislili da se radi o kunama, u Južnoafričkoj Republici, je isključivo naš problem. I to ozbiljan. No, i vodič je nekako bio simpatičan, pa ajde. Neka mu. Ili agenciji. Možda je i ozbiljna. Ili će možda jednom postati.

Navečer malo bacim oko na par članaka i snimki na Youtube-u i vrlo uvjerljivim tonom, objašnjavajući mužu moju odluku kao jedinu normalnu, obavijestim ga da ja neću ići u kavez nego ću gledati s palube. Tako se psine bolje vide jer je vidljivost iz kaveza u moru, kako piše, svega nekoliko desetaka centimetara. Tako da ih skoro nećemo ni vidjeti. A od gore sve vidiš. I ne moraš navlačiti neko čudno pripijeno odijelo na sebe i tako se još dodatno inkomodirati. I povrh toga, izgledati prilično smiješno. Muž, potpuno suprotno mom normalnom razmišljanju, kaže da on ide na izlet koji se zove ronjenje s morskim psima i da ide u kavez pod svaku cijenu. Toliko je otprilike za to i platio. Svašta. I promrmljam kako to nema logike i nastavim gledati još par snimki. I baš u jednoj, morski pas je nekako probio rešetke kaveza i podružio se sa stanarom. Uz sveopće vrištanje svih na brodu i svih udaljenih najmanje u području od 1852 m od broda, dakle jedne nautičke milje, kako izračunah. Jasno, zaključih, nema smisla navlačiti ono usko čudno odijelo i ne biti na palubi i ne vidjeti ništa. Ili vidjeti previše.

U ranu zoru krenusmo na poprilično dugu vožnju do mjesta na Indijskom oceanu gdje ćemo se ukrcati na brod i zaploviti prema psinama. Usput smo prolazili nevjerojatno bogatim bjelačkim dijelom Capetowna s raznim luksuznim trgovinama svih modnih marki kakvih nema ni u Parizu, Milanu i New Yorku zajedno, a posebice s prodavaonicama automobila od kojih je najtužnije, kao zalutala, djelovala ona za Porsche.

Usput su nas informirali da u ovom dijelu grada svoje luksuzne vile imaju Charlize Theron, George Clooney i još par takvih, na obalama Atlantskog oceana. Čija temperatura tokom cijele godine u tom području ne prelazi 15 stupnjeva s valovima koji te sprječavaju da uopće uđeš u ocean. Uz činjenicu da sigurno imaju bazen, i dalje ti nije jasna njihova odluka za kupnjom vikendice na moru na toj lokaciji. Mogli su proći jeftinije i sagraditi još veću vilu bez puno papirologije i na otoku Viru. Gotovo ih žaleći, konstatiram da je to ipak njihov problem.

Prošavši Rt dobre nade za koji se nekako ustalilo mišljenje da se kod njega spajaju Atlantski i Indijski ocean (a zapravo je mjesto susreta nešto dalje prema istoku), dođemo do mjesta sa kojeg bi trebali brodom doploviti do mjesta gdje kažu da se psine sastaju. Poslovnim rječnikom, analogno bi se radilo o sobi za sastanke.

I baš nas četvero iz naše grupe (vodič, još jedan avanturist za kojeg će se kasnije ispostaviti da će mi praviti društvo na palubi, muž i ja) trebamo u prvoj rundi sići u kavezima u more. Ja se naravno smješkam, zavalila se u ležaljku i s osmijehom promatram muke muža i vodiča prilikom navlačenja čudnog odijela. Oni viču „Ajde!“, ja mašem (i usput mislim još nešto o njima) i uživam na južnoafričkom suncu.

I uz beskrajni tragikomični foto session za koji sam bila zamoljena, njih dvoje uđu u kavez koji se spusti lagano u more. I tada jedan član vesele posade broda u more izlije kantu svinjske krvi. Jer to privlači psine. I na konopcu baci šperploču u obliku mini tuljana tako da zavara psine. Genijalno. Zašto bi prvo morali skočiti do Antarktike (iako nije toliko daleko) loviti tuljane. Koliko bi to tek koštalo.

I vrlo brzo član vesele posade vikne: „On the left!“. To je naime znak da je na left psina. I vidim ogromnu tamnu mrlju ispod površine mora sa prepoznatljivom perajom koja je stršala iznad površine. Sada je prizor više nalikovao „Raljama“, bilo koji nastavak. Ogromna bijela psina kružila je oko broda i kaveza u kojem se nalazio moj muž. Ja joj nekako pogledom, pa glavom i za svaki slučaj i rukama sugeriram da može i bliže kavezu a psina me začudo posluša. Ja se opet zavalim sa smiješkom u ležaljku, diveći se svojoj pametnoj odluci da ostanem na palubi. Jer muž ju možda ionako neće vidjeti. A nakon što smo si psina i ja kliknule, možda ju neće ni stići vidjeti.

I izađu oni nakon određenog i za to predviđenog vremena iz mora, pa iz kaveza, s izrazima lica koja su odavala počast samima sebi, ravno pothvatu kao da su se upravo vratili sa mjeseca. Ne, zapravo Plutona. I dalje se nastavlja nagovaranje, sada već iskusnih ljudi iz kaveza: „Moraš to probati, ajde, more je toplo, zezancija u kavezima, to se ne zaboravlja, da vidiš samo koja mrcina, sve smo i snimili, vidi….“

Tada se dosjetih straha. I pozovem se na njega. Nakon što je još par grupa u kavezima spušteno u more i svi su imali bliski susret sa psinama, a ja se nagledala psina za cijeli život, dođe i član vesele posade sa šperpločom i kaže na engleskom da se ne trebam bojati, da su te opasne životinje potpuno bezopasne, da ima još jedan čudni kostim baš za mene... „Jednostavno se bojim“, kažem ja da riješim to i dalje uživam na ležaljci.

No tada, ko za vraga, dođe kući moj gotovo stalni stanar u glavi. Upravo taj vrag. I krene moj nečujni monolog u glavi. „Pa ja sam kao neki avanturist. Uopće zapravo ne marim za komociju. Šta fali da navučem nekako to odijelo. A i muž će mi najmanje godinama (računam da su moguća i desetljeća) piti krv kako je on bio a ja se bojala. I pričati to svima, a svi će me gledati, upirati prstom i smijati se. Jer sam se mogla sunčati i u hotelu. I ostati bogata. A ni naziv izleta mi također ne ide u prilog.“

I tada čujem kako se sprema zadnja grupa. Zadnja prilika. No sada me muči što ne poznam te ljude koji će biti u kavezima i ne znam norveški pa će mi možda biti dosadno. I tada dolazi muž, ne znajući što mi se vrti po glavi i kaže, po trideset i šesti put, „Ajde“. No sada nastavlja. „Idem i ja još jednom da ne budeš sama s tim ljudima koji čudno govore“. Ja mrtva hladna se dižem i kažem ok. I dođem do stalno veselog člana vesele posade i kažem mu da mi da to čudno odijelo. On sretan kao nikada tog dana. No, upada muž i smišljeno kaže da mora ipak i on, bez obzira što je već bio (a nije dovoljno stotica (eura) platio da bi još jednom zaronio☺), inače ja neću ići jer se, kao što već cijeli brod zna, bojim. Nečega već.

I nekako navučem to ljepljivo odijelo, nešto sitno i potiho opsujem usput i krenem prva hladnokrvno i opušteno u kavez kao da mi je došao prijevoz za ručak s prijateljem Williyem s carpacciom od tuljana i pingvina na posteljici od morske trave te pjenicom od morskih alga.

Svaka grupa je u moru dakle 20 minuta i tada se kavezi vuku van. I gotovo uvijek u tom periodu se ukažu psine ne mogavši odoljeti svinjskoj krvi i tuljan-šperploči. I tada se mi krenemo spuštati u more. Čekamo. Nakon već par minuta, pitam ja muža, zar nije rekao da je more toplo. Kaže on da je bilo. Da se sad smrzava. Krenem se onda iz solidarnosti i ja smrzavati. Usput čekam neku psinu da naiđe. No ne čujem niti „On the left!“, niti „On the right!“ niti barem „In the cage!!!“.

 

Čitavih 20 minuta ništa od toga. Izvuku nas van. Član već sada umorne posade sa žaljenjem konstatira kako nismo vidjeli psinu, što smo unatoč smrzotinama već i sami shvatili. Tada usput kaže da je temperatura mora tako kasno popodne na ovom mjestu oko 12 stupnjeva. Super. Idem skinuti ovo nepodnošljivo odijelo sa sebe. No nakon nekog vremena, kako odijelo nije htjelo sići s mene, cijela se posada udružila u spasilački pothvat skidanja tog istog odijela. Pritom su mi se smijali kao blesavi, vukući nogavice s nogu snagom kao da su upravo ulovili veliku bijelu psinu na udicu, dok su me drugi , nalik srednjovjekovnom mučenju rastezanjem, vukli unatrag (jer sam naravno jedan dio oko stopala krivo navukla pa se više nije dao svući). Nakon pola sata smijeha, muke ali i konačnog uspjeha da ne ostanem zauvijek u tom odijelu, bar su opet postali vesela posada. Tada kaže onaj član posade o kojem cijelo vrijeme pišem : „Vidiš kako su psine obzirne, kao da su osjetile da se bojiš pa nisu htjele da ih vidiš.“

Da. Baš….

Tada odnekud čujem glas muža kako mu govori vjerojatno na engleskom: „Nisam baš siguran tko tu koga nije htio vidjeti …“, nakon čega me Norvežani, nimalo promrzli, skandinavski hladno prostrijele pogledom…

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Budimir Savarin
12.10.2020. 16:56
Super Članak! ??


Još iz kategorije Putujem i pišem



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.