Povijest pišu pobjednici, zato se 9. svibnja obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom. Kada bi je pisali gubitnici, ne bi bilo nikakvih proslava ni obilježja. To je sasvim normalno i gledano historijski tu nema nikakvog spora. Sporno je, međutim, pravno pitanje: Je li definitivni sporazum o kapitulaciji Trećeg Rajha pravno važeći? Ja mislim da nije. To je moj osobni stav i ako mi urednik zbog takvog stava odbije objaviti kolumnu, objavit ću je na blogu. No, idemo vidjet kako stoje stvari, crno na bijelo.
9. svibnja 1945., u Berlinu (16. minuta poslije pola noći) ruski maršal Georgij Žukov i britanski general Arthur Tedder, ratificiraju, u ime Saveznika, sporazum o trajnom prekidu neprijateljstva, koji dan prije, u ime svojih saveznika, potpisuje njemački feldmaršal Wilhelm Keitel. Tako je barem usvojeno, jer Keitelovi saveznici nisu imali konsenzus. Japanski predstavnici Mamoru Sigemitsu i Yoshijiro Umezu pristali su potpisati tek 2. rujna, dok je Ante zbrisao još tamo negdje 6. svibnja, nepotpisavši ništa.
Dakle, fali jedan saveznički potpis sa gubitničke strane, kojeg nema niti na sporazumu o bezuvjetnoj kapitulaciji 7. svibnja, koju u ime gubitaša u francuskom Reimsu potpisuje njemački general Alfred Jodl i suradnici.
Ovu proceduralnu pogrešku otkrio sam slučajno, promatrajući neprirodno ponašanje mnogih hrvatskih antifašista koji ne priznaju Dan pobjede nad fašizmom ili ne drže puno do njega. Mora, rekoh, da je nešto sporno u tom sporazumu… I onda otkrijem to.
Ante je inače zdimio u nepoznatim pravcima, od kojih je, navodno, najnepoznatiji Vatikan, ali poslije toga sve je poznato; na kraju bijega završio je u Argentini, odakle se kasnije preselio u Španjolsku. Umro je u Madridu 1959. godine, a sahranjen točno na mjestu gdje se slikao Davor Šuker. Dakle, da je htio, imao je još dosta vremena potpisati – ali nije.
Bez obzira na to, sporazum se i dalje smatra pravovaljanim. Pravim antifašistima to, na kraju krajeva nije ni važno. Zato će i ove godine Dan pobjede nad fašizmom biti obilježen širom Europe.
Tako će, naravno, biti i u Hrvatskoj, čija je antifašistička borba upisana zlatnim slovima u njenu povijest. Ne otkrivaju se, doduše, više novi spomenici, ali se zato obnavljaju oni stari, koje su početkom 90-ih srušili mahom gubitnici povratnici… a sve glasnija su i razmišljanja da se one koji su iz gradskih spomen parkova premješteni na gradska groblja (ima i takvih), vrati ponovo na staro spomen mjesto.
Išlo bi to sigurno i brže, ali Hrvatska, kao katolička zemlja, još uvijek ima problem duhovne definicije antifašizma i njeno usklađivanje s povijesnim činjenicama.
Antifašistički marš u organizaciji antifašističkih aktivista.
Tu dilemu svakako nemaju organizatori ovogodišnjeg antifašističkog marša koji kreće 9. svibnja u 18. sati s Trga žrtava fašizma u Zagrebu.
Marš i ostala događanja tog dana bit će prvenstveno spomen palim borcima i žrtvama fašizma. Temelji ove zemlje jesu antifašistički, kao što i stoji u Ustavu, te će antifašistički aktivisti koji promiču te vrijednosti, kao i ostali ljudi koji budu sudjelovali u maršu, na miran i dostojanstven način obilježiti ovaj dan upisan u povijest čovječanstva zlatnim slovima, jer to nije samo dan pobjede u oružanom smislu već dan kad je civilizacija pobijedila barbarstvo, a pravda nepravdu – stoji u pozivu građanima na facebook stranici ove Incijative.
Svete mise zadušnice neće se (pretpostavljam) održati, jer su svi velečasni taj dan (pretpostavljam) zauzeti drugim, (pretpostavljam) ranije dogovorenim obavezama.
