I nema više D (d) ana mladosti. Svi su ostarili, reče moj muž – kroz puna usta. Pitala sam ga zna li koji je dan danas misleći da će mi odgovoriti – subota! Kako god! Stari su ostarili, a mladi otišli u svijet. Ta tko da ga slavi?!
Ne znam radi li se tu o nostalgiji za mladošću uvjetovanu godinama kada se jednostavno, htjeli-ne htjeli – okrećete, slabo se tješeći da ćete tako malo usporiti ovu stvarnost koja vam izmiče ili jednostavno o sjećanju na vrijeme kada vam je bio dopušteno sanjati otvorenih očiju.
Tom danu se uvijek veselilo. I staro i mlado. Staro, zato što će taj jedan dan gledati mladost zemlje kako skladno stvara slike svojim tijelima uz muziku, veličajući život i budućnost. Za koju se govorilo, na mladima svijet ostaje! Mladi, zato što su oči svih bile uprte u njih i što su svojom mladošću stvarali mir u srcima onih koji su se uzdali u njihovo sutra.
Danas i jednima i drugima srce zebe. Stari nemaju budućnost, a budućnost mladih u nečijim je tuđim rukama. Tuđa zemlja, tuđ' jezik, tuđi običaji. Sve tuđe. I njihova djeca što se rodiše u tuđini, tuđa. Ne znaju materinji jezik, ne poznaju bake i djedove, familiju. Nema obiteljskih okupljanja.
U mene, kako bi rekli naši susjedi, malih amerikanaca, švicaraca, nijemaca, španjolaca, austrijanaca, australijanaca, talijana, turaka, bosanaca, srba i nek mi oproste oni kojih se u ovom trenu ne sjetih.
Nekada sam zamišljala kakav bi to banket bio kada bismo se uspjeli svi okupiti, bar jednom upoznati prije no što se opet raspršimo po bijelom svijetu.
No, od banketa ostade samo blitva. Na lešo.
