Rečenicom „Majka je rekla da će se ubiti.“ počinje roman „Tvornica Hrvata“ Nebojše Lujanovića, dobitnika V.B.Z.-ove književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2023. prema procjeni žirija u sastavu Jagna Pogačnik, Drago Glamuzina, Vanja Kulaš, Strahimir Primorac i Mile Stojić. Dakako, teško je komentirati odabir budući da ne mogu usporediti odabrani s ostalim rukopisima, ali mislim da bi bila velika šteta da je ovaj roman ostao nedostupan ljubiteljima književnosti. Dovoljno ne poznajem Lujanovićev životopis (osim da je rođen 1981. u Novom Travniku, BiH, te da je na Fakultetu političkih znanosti diplomirao politologiju a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sociologiju i komparativnu književnost, gdje je doktorirao iz područja teorije književnosti 2012.) pa zato ne znam koliko je autobiografskog iskustva u priči dvanaestogodišnjeg dječaka čija je obitelj (majka,seka i dida) iz Srednje Bosne pobjegla pred ratom i došla u Zagreb gdje pokušava izgraditi (makar privremeno) dom.
Autentični opisi obiteljskog života (brojni izbjegli rođaci i susjedi koji spavaju na podu skučenog stana dok čekaju hrvatske dokumente kako bi mogli legalno otići, preuzimanje humanitarne pomoći i opaske koje moraju slušati jer „nisu naši“), kontinuirano praćenje televizijskih vijesti o ratu u Bosni i odnosi u školi čine dječakov svijet u kojem se on više-manje (ne) snalazi. U obiteljskoj raspravi o onome što je „najzajebanije“ u ratu, majka tvrdi da je to kada ne znaš gdje su najbliži, dida da je to kada dođe glad, a dječak „da je najzajebanije u ratu odrastati“.
Jer iako ide redovno u školu (gdje se ne uklapa najbolje) njegova škola je zapravo sam život: „Sve što sam o životu znao, naučio sam od ljudi koji su nam prolazili kroz stan.“ Želeći da ih prihvate, majka ga tjera da se jezikom i ponašanjem što bolje uklopi u zagrebačku sredinu pa jednog dana izjavljuje „Od danas smo Zagrepčani!“ pri čemu sama izgovara (sudbonosnu) rečenicu „Kaj god želiš“. Naravno , ona je svjesna da „kaj“ treba znati točno izgovoriti i da ga ne treba „uvijek umetat“ („To umetneš samo kad oćeš biti fin – dida je dodao, a majka se s time složila“).
U jednom trenutku dječak ponukan svojim iskustvom kaže: „A ja bih još dodao. Kako biti Zagrepčanin kad ne znaš ni jednog takvog koji bi sjeo s tobom ili te posjetio.“ Roman je podijeljen na četiri cjeline : „Mi nismo naši“, „Tvornica Hrvata“, „Dug“ i „Presvlačenje“ , a svaka od njih kronološki prati određen period pa počinje otkrićem o vlastitoj različitosti u očima drugih i promjeni pojma „naši“ od prijelaz iz bosanskih u hrvatske uvjete, nastavlja majčinim uključivanjem u nabavu spasonosnih dokumenata kojima se dokazuje da je vlasnik „pravi Hrvat“ i prikazom užasnih situacija (Mala bez jetre) do konačne nabavke dokumenata koji će i njima „osigurati“ bolji život („Majka je izgledala zamišljeno. Nije se mogla sjetiti ni jednog imena koje bi nam pasalo. – „Koje bi ti? Miro Mirčić, Drago Dragić?“).
Zahvaljujući „dječjim ustima“ kroz koja autor uspijeva „prošvercati“ humor, roman usprkos vrlo ozbiljnoj, dapače teškoj tematici (o ratu i njegovim posljedicama) odiše optimizmom (čak i majčine psovke djeluju oslobađajuće) i zato ću, red je, kao protutežu prvoj, navesti zadnju rečenicu romana: „Smijeh se razlijevao praznim stanom, popunjavao rupe u parketu, krpao poderotine na krevetu i presvlačio oderane zidove.“
