Ne smiruju se kritike na račun predsjednice Kolinde Grabar Kitarović zbog posjeta srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Nedvojbeno je Vučić četnik ili bar šegrt četničkog vojvode Vojislava Šešelja i da je svojim govorima poticao na ubijanje, klanje i otimanje tuđe zemlje. Bar ja to dobro znam jer sam mu snimku iz Gline nastalu u veljači 1995. odnio u Beograd godine 2007., pustio mu je u sjedištu tada novoosnovane Srpske napredne stranke i pitao ga misli li i dalje isto. No, nedvojbeno je i da je on izabrani srpski predsjednik i da o otvorenim pa i bolnim pitanjima sa Srbijom trebamo razgovarati i rješavati ih. Čak i s četnikom Vučićem. Nije to nikakav presedan.
Kurt Waldheim, bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda i austrijski predsjednik bivši je njemački oficir optuživan za strašne zločine tijekom 2. svjetskog rata pa je uspio biti dio najviše svjetske politike sve do svoje smrti. Pariz je posjetio već 1948. Godine. Za svoje je zločine i zasluge u borbama na teritoriju tvz. NDH čak zaslužio i orden poglavnika te iste NDH Ante Pavelića. Židovi i dan danas spominju neke od strašnih zločina za koje ga drže odgovornim. I nije on jedini. Mnogo je nacista, čak i visoko pozicioniranih, nastavilo život i rad u njemačkoj administraciji nakon rata. Aleksandar Vučić i za ono što je on eventualno odgovoran nikako se ne može mjeriti s njemačkim zločinima u 2. svjetskom ratu, čak ni ustaškim za vrijeme Nezavisne države Hrvatske.
Predsjednica je povukla jedan hrabar i riskantan potez koji je može stajati novoga mandata. Često sam ju puta kritizirao i njezine poteze smatrao amaterskima, no ovo je jedan pravi državnički potez do sada rijetko viđen u našoj politici. Ono što čudi, napadi joj dolaze i s desna i s lijeva, sa svih strana. Napadaju je čak i oni iz njezine bivše stranke HDZ-a, a među njima su i brojni saborski zastupnici, pa i neki članovi Vlade. Među njima najgorljiviji su bili saborski zastupnici HDZ-a Josip Đakić i Stevo Culej koji su čak sudjelovali na prosvjedu protiv posjete Vučića Hrvatskoj. Predsjednica je u svojoj izjavi one koji prosvjeduju i napadaju je nazvala političkim marginalcima. To je očito najviše zaboljelo narodnog zastupnika HDZ-a i predsjednika HVIDRA-e Josip Đakića.
Đakić, očito jako uvrijeđen, tu je njezinu izjavu prokomentirao za Dnevnik Nove tv riječima: „Ako je mislila na mene i Stevu Culeja, onda joj to nije baš trebalo. Mi nismo politički marginalci ni u kom slučaju, a naročito nismo u izborima politički marginalci“. I kao rijetko kada bih se složio s njim. No ljudi poput dvojice spomenutih bi svakako trebali biti na margini politike, a ne odlučivati o našim sudbinama.
No, tko je zapravo zastupnik Đakić? Podsjetit ću na samo neke bliže i dalje detalje iz njegove biografije Jopa, kako mu zavičaju tepaju oni koji mu se uvlače, pristojno rečeno u anus, rođen je 1960. u Pitomači. Ima zavidan ratni put i to mu nitko ne može osporiti iako i tu postoji sporni detalj, no o tome nešto kasnije. Sve ostalo u biografiji ovog zastupnika koji u Saboru sjedi od 2003. godine blago rečeno isprepleteno je postupcima koji se u pristojnim pravno uređenim državama kažnjavaju i takvi poput njega ne mogu obnašati nikakve političke funkcije. Čak ni one u seoskom odboru neke zabiti s par stanovnika. No on se prometnuo u najmoćnijeg pojedinca u Virovitici i Virovitičko podravskoj županiji. Reklo bi se „vedri i oblači“.
Upravo Đakića drže odgovornim za slanje fotografija iz božićnog lova na Bilogori godine 2007. medijima, a koji su generala Mladena Markača stajali privremene slobode i ekspresno je vraćen u Hag. Glavom je tada platio i ondašnji ministar unutarnjih poslova, a danas gradonačelnik Virovitice Ivica Kirin. No on je u cijeloj priči bio samo dodana vrijednost za Đakića na lokalnoj razini kako bi učvrstio svoj položaj najvažnijeg čovjeka u virovitičko – podravskom kraju. Jer Kirin je tada bio politička zvijezda u usponu, miljenik Jadranke Kosor, tada ministrice i najbliže suradnice Ive Sanadera.
Njega se pita čak i onda kada se treba zaposliti čistačica u školi ili lokalnom komunalcu. Kadrovira u svim lokalnim institucijama, čak i u privatnim tvrtkama. Uz njegovo ime uglavnom se vežu afere, fizički obračuni sa vlastitim sugrađanima, kaznene i prekršajne prijave zbog kojekakvih nezakonitih radnji i nasilničkih ispada. No, sve to najčešće prođe uredno zataškano još u policiji. Ipak je 2006. godine, a kako je svojedobno otkrio Jutarnji list, pravomoćno osuđen na tromjesečnu kaznu zatvora i godinu uvjetne kazne zbog napada na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti. Laički rečeno na policajca. Ni to ga čak nije koštalo političke funkcije. Protiv njega je bio podignut optužni prijedlog i 2003., kad je redaru u diskoteci prislonio pištolj na čelo ali je postupak naknadno obustavljen jer je povučena prijava. Netko je čini se uvjerio redara da se ipak zabunio. Tužio je Jopa i novinare za klevetu i izgubio.
Prije desetak godina ga je jedan lokalni HDZ-ovac anonimno prijavio da je na obilježavanju godišnjice HDZ-a pretukao Virovitičanina Ivicu Mihelčića. Prijava je naknadno nestala iz evidencije MUP-a, a Mihelčić se nakon toga baš više nije mogao prisjetiti tog „srdačnog“ susreta s ovim narodnim zastupnikom. Vele upućeni da su neki s Mihelčićem obavili još jedan srdačni razgovor u vremenu između prijave i oboljenja od amnezije. Optuživan je i za zločine nad srpskim civilima iz Grubišnog Polja, no Đakić je to demantirao, a optužbe bivšeg ugostitelja srpske nacionalnosti iz Grubišnog Polja nikada nisu završile na sudu. Đakiću, tvrde upućeni, nije strano ni „porazgovarati“ se šakama u virovitičkim narodnjačkim noćnim klubovima. Čak navodno postoji i snimka jednog takvog „razgovora“ između Jope i jednog poduzetnika. Tada je Jopa izvukao deblji kraj i uz pokoji šamar zaradio vritnjak nakon kojega se našao na pločniku ispred kluba. No ne treba mu zamjeriti, takve su epizode ionako čest folklor na takvim mjestima. No kako je ta domoljubno moralna gromada ljubitelj klubova u kojima gostuju kojekakve spodobe s istoka i gdje mu ne smetaju čak ni pjesme Svetlane Cece Ražnatović, udovice zločinca Arkana, čudi njegova također nedavna izjava u dnevniku Nove tv "da trebamo paziti tko i s kakvim melosom dolazi pjevati u RH". To je izjavio komentirajući nastup nekog početnika Drljače u Puli za pravoslavnu Novu godinu.
Iako mu je ratni put, kako sam ranije naveo, jedan od rijetko čistih detalja, čak ga se i tu našao detalj za koji ga se optuživalo. Govorilo se da je dio tog ratnog puta lažirao i tako stekao nezakonitu dobit u dionicama Hrvatskog telekoma. Zbog toga je protiv njega HDSSB-ovac Vladimir Šišljagić podigao kaznenu prijavu, ali institucije na koje se Jopa često znao pozivati, Šišljagićevu prijavu nisu shvatile ozbiljno i od toga nije bilo ništa. Đakić je imao i svoje prste u predaji upravljačkih prava INA-e MOL-u na način da je kao tadašnji član Upravnog odbora Fonda hrvatskih branitelja podignuo ruku za to da se sedam posto dionica INA-e iz porfelja Fonda proda MOL-u. Znamo kakve posljedice danas svi trpimo zbog toga čina kojem je dijelom kumovala i ova „moralna gromada“. Visoke moralne standarde je pokazao i kada je vijest da je požeški Župan Tomašević šamarao i cipelario suprugu prokomentirao s "desi se". Sjetimo se i njegove skandalozne izjave u izbornoj kampanji godine 2011. kada je napao svoje protivnike iz SDP-a riječima: Ranko, Rajko, Zoki, Veljko, Rade... Mislio sam da sastavljaju srpsku Vladu, a ne Hrvatsku - rekao je tada Đakić. Iako su se od njega tada ogradili mnogi njegovi stranački kolege, nikakvih sankcija ni tada nije bilo.
U kraju se priča da je stekao golemo bogatstvo mjereno u desecima milijuna koje skriva iza drugih pojedinaca i tvrtki. Unatoč činjenici da je svojedobno imao najveću plaću od svih saborskih zastupnika, čak 21. 462,15 kuna neto, to mu ni približno nije moglo omogućiti da stekne bogatstvo o kakvom se govori. Đakić je svojedobno predlagao da branitelji budu izvan Ustava RH, da imaju posebna prva koja ostali građani Hrvatske nemaju. To je sablaznilo čak i njegove stranačke kolege, no i većinu branitelja. Bilo je pokušaja, tvrde izvori iz HDZ-a, da ga se na prošlim parlamentarnim izborima ukloni s vodećih mjesta na izbornoj listi kako ne bi ušao u Sabor. No nije uspjelo. Zaprijetio je da će izaći iz HDZ-a i za sobom povući lokalne organizacije koje kontrolira. Očito je čelnim ljudima stranke bila važnija izborna pobjeda od toga da ovakve spodobe koje štete stranci i zajednici odstrani iz političkog života. Takvim postupkom možda bi izgubili dio glasova, no svakako bi poslali poruku da je ponašanje poput Đakićevog neprihvatljivo.
Đakić je i dio onih koji nas stalno vraćaju u 1991. i koji su „izmislili“ pitanje gdje si bio 1991? Za Đakića, takve poput njega, ali i za ukupno hrvatsko društvo pravo je pitanje gdje si bio 1989. Tim pitanjem bi riješili dobar dio problema i dilema koje kao društvo imamo. Što je najvažnije saznali bi kome je rat bio rat, a kome brat. Odnosno tko je u ratu i nakon njega i na kakav način sumnjivo profitirao i obogatio se.
Treba sada još pričekati nekoliko dana i vidjeti kako će u vodstvu stranke odjeknuti ova njegova ekshibicija s prosvjedom protiv Vučića u Zagrebu. Očito je da je želio naštetiti predsjednici, no prema broju od pedeset prosvjednika to nije uspio. Ostaje pitanje je li taj njegov „tango“ s Culejom blagoslovio Plenković. Ako nije, možda je to posljednji tango čovjeka koji je odavno trebao biti u mirovini ili pod nadzorom jedne druge institucije koja se bavi ljudima poput njega. Svojim ostankom svakoga dana sve više šteti Hrvatskoj, HDZ-u, a najviše svojim sugrađanima. Čak i onima koji su ga, nerijetko iz straha birali, a takvih nije malo u virovitičko podravskom kraju.
