Božidar Kalmeta budi se u znoju, prestravljen. Na ženino pitanje što je bilo, u šoku odgovara: Ma grozno. Sanjao sam da sam privatnik. Vjerujem da je to najgora noćna mora svih naših političara koji tvrde da mirno spavaju. S obzirom na pokazano (a i skriveno) njihove ih sposobnosti u privatnom biznisu ne bi održale niti 24 sata.
Kuda bi došao poduzetnik da šišanje travnjaka plaća 2,4 milijuna kuna, da održavanje poslovnih prostorija dogovori s tvrtkom koja je kilometrima daleko od njegovog poduzeća, da ne zna što mu rade zaposlenici, koliko ih ima niti zbog čega ih je zaposlio. Da država nije dobar gospodar jasno je svima, no da je razina spremnosti prihvaćanja odgovornosti na tako niskim granama iznenadi me svaki put. Što ću kad sam naivna.
Nisam se tako mogla ne nasmijati (iako je slučaj prije za plakanje) na Kalmetine izjave o tome kako on nije odgovoran za afere u svom sektoru jer ne može znati što se događa u njegovom ministarstvu, a i ne bira si suradnike sam. Kako bi mu samo bilo da za greške svojih zaposlenika ne garantira samo svojim imenom, pa tako i eventualnom ostavkom, nego kao privatni poduzetnici i cjelokupnom imovinom. Kuda bi naši političari stigli da poslove sami pronalaze, dogovaraju, plaćaju poreze, materijal i radnike, prijavljuju se na javne natječaje za koje već znaju da su nekom drugom obećani, a ostatak vremena provode moleći banke za okvirni kredit. Nikuda, no valjda su si zato izabrali tu profesiju.
Ipak, iako smo svi spremni uprijeti prstom u javne osobe zahtjevajući njihove ostavke, optužujući ih za lopovluk uz još pokoji ‘sram ih bilo', prema rezultatima RTL-ove ankete situacija se ozbiljno mijenja kada se obuku tuđe cipele.
Iako javnost smatra da se zbog afere mora dati ostavka, da se građani nađu u istoj poziciji kao Kalmeta ne znaju zapravo što bi učinili- polovica bi ostavku ponudila, dok druga polovica ne bi. Nepreuzimanje odgovornosti za vlastite postupke bolest je čitavog društva, ne nužno samo političara, no istina je da glava mora svojim primjerom pokazati drugima što su prihvatljivi, a što neprihvatljivi obrasci ponašanja.
Ali ruku na srce, da znaju nešto raditi zar bi izabrali zanimanje političar? Vjerujem da ne bi. Svjesni su oni kako je ovako puno bolje, a da ne spominjem lakše. Zato je zasigurno najveća kletva kojom streljaju suradnike u žustrim raspravama na stranačkim sastancima: Dabogda ti dijete bilo privatnik!
