Antiratna poezija je književni izraz koji kroz stihove izražava osuđivanje rata, suosjećanje sa žrtvama i kritiku nasilja, često prikazujući ratnu stvarnost kroz emocionalnu, osobnu ili humanističku perspektivu. Umjesto veličanja sukoba, ona naglašava besmisao razaranja, patnju nedužnih i gubitak ljudskosti. U središtu antiratne poezije je čovjek, ne ideologija – i njegov glas često šaptom govori ono što rat pokušava utišati. U rubrici Deset pjesama izabrali smo stihove Petra Fehira, Biljane Kovačević, Luke Štekovića, Roberta Roklicera i Zlatka Kovačevića Saxe.
Petar Fehir
Da smo se potukli riječima*
Da smo se potukli riječima, k`o ljudi,
junačio bih se i sam.
Ispasao par oštrih glagola,
podmazao atribute,
naoštrio metafore.
Rastavljao ih na slogove,
zatvarao u navode i zagrade,
zarezima zarezivao.
Kvačio ih na upitnike,
gurao u imperfekt,
šamarao epitetima.
Personificirao im namjeru
onomatopejom razotkrivao
Zavrtao im ruke padežima,
postrojavao imperativom,
gađao velikim slovima.
Do suza mučio baladama,
vezao veznicima,
lomio u odlomke
I kada bismo okončali stih
vratio bih znakove u sošku
i na sve stavio točku.
Ulice
najtežem pane kad prekrste ulcu
mojus mjenjali četri puta
bar da se mogla nekud zavuć
da je mogla odlutat
kads došli oni što krste ulce
a nis u njoj ni ružu posadli
ni fasadu krečli ni puta širli
sams ljude u njoj svadli
ulceb se morale zvat po cvjeću
a tableb djeca trebala risat
pab glavna ulca bila ona
što znade najljepše mirisat
Robert Roklicer
Pismo nepoznatom vojniku
Ako ikada dođeš do mog grada,
nemoj pucati.
Tamo ti nitko nije kriv.
Samo stari ljudi,
prazne klupe
i jedna žena koja još piše pisma
mužu koji se nije vratio.
Ne pitaj me za rat
Ne pitaj me za rat,
nisam bio tamo – ali jesam.
U svakoj majci koja čeka.
U svakom djetetu koje ne razumije.
U svakom piću koje pijem da zaboravim.
I u tišini između dva zvuka sirene.
Luka Šteković
Arija o razoružavanju
vojsko moja, još nedelju dana
i brat se razoružava, baca pušku, nož i zub i nokat
brat Luka odlazi veselo, on nije naučio zanat
kako se ubija jer i bez njega je dosta bogat
moja jedina zapovest
zidovi da kleknu, kapija da legne izmvrljena
zbogom ostaj baterijo 76 mm
napolju me čeka kvadratni kilometar žena
veliki svete, ugledaj se u mene, musavog artiljerca
hajde da istopimo oružje u bezbroj kašika i zdela
da iz njih kusaju golotrba deca
u muru slatka jela
Zlatko Kovačević Saxa
Ljudska ludost
Borbe u Nigeru, smrt u Ukrajini
Rat u Libiji, borbe u domovini
Ludost ljudska nema kraja
Svjetom strada samo raja
Nit' se puškom pamet stjeće
Nit' se stvara pošten čovjek
Oružjem se život sječe
Nečista im savjest dovijek'
Mudrošću se mladost stvara
Širok pogled iznad sveg'
Kaže jedna mudrost stara
Živi život, pusti stijeg
Beskorisni roboti
Jadni glupi roboti
nose beskorisno cvijeće
ispod hladnog mramora
pale prazne svijeće
Ne shvaćajuć ništa
predstave im traju
hineć’ lažno
da za mrtve haju
Sve što masa znade
jadne su parade
na razini simbola
glupavo do bola
Jedni u čast trče
drugi važno skaču
treći prazne riječi žvaču
nebil' tako zaslužili plaću
Sve pod krinkom zaborava
bude neman koja spava
zadovoljni takvim stanjem
mažu oči sebi sranjem
Umjesto da svjetlo
svojim činom pale
oni stalno vuku
iz prošlosti ale
Korakom u život
umjesto da krenu
cijelo vrijeme guraju nam
onu tamnu sjenu
Taoci su svijeta
kostiju i praha
pa nedaju živima
da dođu do daha
I nameću silom
svoja jadna stanja
puna licemjerja
i jeftinih sanja
Prošlost treba odmah
baciti u smeće
zaboravit’ je brzo
nek’ se tamo kreće
Sjetiti se riječi
neka život bude
naučiti sreću da sjedne
međ' ljude
Biljana Kovačević
Crna
Crna je noć pala
I crna se gomila slila
Crne pjevaju pjesme
a crne suze mati je lila
Umjesto noževa riječi
I one ubiti znaju
Nikoga nema da spriječi
Taj jezični pokolj u kraju
Uzalud ponos i alka
Uzalud viteška čast
Mladosti igra je varka
taj zanos budalast
Opsadno stanje još traje
premda osmanlijama nema više traga
Sve bučnija postaje graja
neznajuć' povijest dozivaju vraga
Sinjska se Gospa stidi
na licu joj krvave suze
Nesretna onim što vidi
Pita se što nam to mladost obuze
Zašto
Zašto sam sjetna što život na pokretnoj traci juri?
I zašto vrijeme ubrzava pa stalno žuri?
Zašto sam ispila svu vodu iz svete česme?
zašto gubim intonaciju božanske pjesme?
Zašto me nigdje nema i kada postojim?
I zašto među tolikim ljudima sama stojim?
Zašto mi se mnogo pitanja roji po glavi?
I zašto me na gladnu djecu pogled jezom preplavi?
Zašto plačem kad čovjek mačiće izbaci?
I kad na pola koplja viju se barjaci?
Zašto pre lako vjerujem svakom?
I zašto me mnogi doživljavaju čudakom?
Zašto vjerujem u ono što drugi ne vide?
I zašto se mnogi ponose onim čemu se normalni stide?
Zašto je zemlja ravna a ne okrugla?
I da li je nauka to opovrgla?
Svijet je počeo sličiti na nas ljude
Kaže se da je čovjek savršen u svojoj nesavršenosti
i da baš takav treba biti
Dano mu je da raste i da se razvija
ništa od sebe ni od drugih ne treba kriti
Nitko ne zna otkuda je zlo
ni iz kakve crne rupe se pojavilo
Samo znamo da je tu
I Božjem planu se podvalilo
Ljupkog je lica, mirisno i fino
i svim "mastima" premazano
K'o narcis naručuje za sebe samo dobro vino
U najljepšem svjetlu prikazano
Čovjek je kvarljiva roba
Nije na kušnje ni malo otporno
Iz milog djeteta začas izraste gnusoba
i ništa mu u tome nije sporno
Zemlja je biće, osjeća i diše
Trpi rane njenom tijelu nanešene
Oporavit' se ne može više
Zle nakane dok ne budu sve razriješene
