Kršten sam davne 1962. godine, i to na Martinje. Taj događaj već dugo u meni budi jednu veliku sumnju. Stalno se pitam je li me se taj dan krstilo po protokolu ili me velečasni umjesto svetom vodicom poškropio mladim vinom. Ne znam kako drugačije tumačiti to da svaki puta kad prisustvujem svetoj misi meni se počne mantat u glavi, a pred kraj mi uvijek bude muka.
Umjesto blaženstva u duši ja osjetim mučninu u želucu. Zato već odavno sve manje idem u crkvu jer ne mogu izdržat do kraja.
Ali nije to meni bilo tako od uvijek. Sjećam se vremena kada je još Franjo Kuharić, tadašnji uzoriti zagrebački nadbiskup, bio zamjenik druga Tita za pitanje vjere u Hrvata. Tada mi je svaka misa bila kao melem za sve moje duševne rane...Naprosto mi bilo milina doći u crkvu i slušati župnika kako priča...iako onda velečasni nisu imali toliko duhovne slobode da kažu sve ono što im je bilo na srcu.
Mislim, ne bih ja sada htio da me komunisti krivo shvate, ali pošteno je priznat da je drug Tito prema velečasnima uvijek bio veoma strog. Svima je znao popuštat, ali njima nikad...Kada bi mu došli direktori ondašnjih velikih OURA i SOURA i žalili se kako je stanje u privredi jako teško i kako bi prema svim zakonima zdrave ekonomske logike morali radnicima dijeliti otkaze, onda bi im se on smilovao i rekao neka idu s mirom i da se ništa ne brinu jer da se ne moraju držat zakona kao pijan plota.
Isto bi rekao i svojim sekretarima, profesorima, doktorima, sucima, miliciji...kada vidite da su zakoni na štetu radnih ljudi i građana ne morate se držat zakona. Imate vlastiti mozak i vlastitu pamet pa se snađite.
Jedino je prema velečasnima bio nepopustljiv...Njima je uvijek govorio da se imaju za svagda držat samo Evanđelja. To im je postavio kao strogi Zakon i rekao da je to centralna religijska platforma i osnovni pravac s kojeg nema mrdanja...Ako misle skretat negdje udesno onda smiju samo do Otkrivenja, a ulijevo im je dao lufta do Knjige Postanka. Nikako mu nisu mogli dokazat da je takva stega na štetu hrvatskog naroda i da nas sve to, kako on misli i radi, vodi u ateizam. Čak i to bratstvo i jedinstvo nije kako treba jer smo se previše zbližili sa pravoslavcima, a to bi nas u budućnosti moglo skupo koštat. Zato bi i njima trebao dati malo slobode da kažu sve ono što misle, a ne samo da ih se ograničava na ono što piše u Bibliji.
Sve su oni to njemu onako potiho dali do znanja, ali uzalud. Stari je bio nepopustljiv. Niti tajne molitve dragom Bogu da neka ga više uzme vrag nisu pomogle. Umjesto u pakao otišao je u službeni posjet Vatikanu gdje je još sa Svetim Ocem usaglasio zajedničke stavove po pitanju mira i slobode naroda u cijelom svijetu...A kako u svijetu tako i kod nas.
Eto tako je to bilo s našom vjerom u ono doba kada u Hrvatskoj još nije bilo svjetla...A opet, meni na misama bilo kao u raju...uvijek mi neka blažena ljepota bila oko srca...Zato mi nikako nije jasno zašto mi sada bude tako loše?...Da li je moguće da je to od onog mladog vina?...Istina, ima to već godina, ali krštenje je ipak sveti sakrament koji ostaje za svagda, i to što onda primiš više nikada ne može ishlapiti.
Ali, razmišljam, ako je to stvarno posljedica toga, zašto mi tako nije bilo i prije, nego mi se manta tek od onog dana kada su i velečasni konačno mogli nazdraviti sebi što su poslije toliko godina i oni dobili malo više zraka?
Bi'će da je i mene tek onda počelo hvatat.
Kolumna Priroda društva s portala MojaRijeka
