Sabor u četvrtak o državnom proračunu za iduću godinu
Divjak: Jedini sustav u koji moramo ulagati jest sustav odgoja i obrazovanja
Mrak Taritaš: Rebalans proračuna prava slika Vlade - tri godine bez ozbiljnih reformi
Aladrović obećao pravedniji i objektivniji sustav plaća u javnim službama
Prosvjed sindikata obrazovanja: Nemamo pravo odustati, idemo dalje!
Ministar Marić hvali se odgovornim upravljanjem, oporba kritizira
Maras o sastanku Plenkovića i Bandića: "Ruka ruku koruptivnu mije"

Cug ili dug


  biLJana           Biljana Kovačević           03.05.2019.         1658 pogleda
Cug ili dug

Volim vlakove. Oduvijek me oduševljavao taj pogled u daljine kojima sam stremila. Negdje, negdje daleko skrivalo se nešto što je moja duša silno željela. Putovanja su mi u krvi, kao krvna zrnca koja putuju hraneći organizam. Iako nisam „obišla svijet“ kako se to popularno kaže, putovala sam svojim maštanjima, na najluđa mjesta koja sam mogla zamisliti.

Studentska putovanja kući vlakom poseban su putovalački doživljaj i onaj tko nije iskusio stalna pakiranja kofera (nekada se prljavi veš nosio doma na pranje i odlazilo po hranu) teško može zamisliti slast radosti kada se vraćaš kući i nestrpljenje da se ponovo vratiš novom životu kojim si živio.

Gužve na peronu prilikom ispraćaja novaka u vojsku još mi bruje u ušima, pomiješani s pjesmom i suzama. Rastanci zaljubljenih, dugi poljupci i ruke koje se zadnje rastavljaju kao da žele što duže zadržati dodir da ga nikada ne zaborave. Prosjaci po tamnim zakutcima pothodnika, cigančice sa malom djecom u naručju na hladnom tlu i dosadni golubovi koji se bore s malim vrapcima za svoju mrvicu ispalu iz zavežljaja hrane putnika.

Hranila sam se muzikom klopota kotača, kondukterskim izvikivanjem stanica, cvikanjem karata i otvaranjem vrata s pitanjem za slobodno mjesto. Moje je uvijek bilo kraj prozora. Zagledana u krajolik koji je proticao ispred mojih očiju i položaj moga tijela jasno su davali na znanje da ne želim nikakve razgovore ni druženja.

Ponekad bih napravila iznimku, ali sam morala biti jako dobro raspoložena da se upustim u razgovor s drugim putnicima. Svi su u sebi imali zatomljenu potrebu za novim i uzbuđenjima i umjerenu otvorenost prema drugima. Svjesni prolaznosti vremena u kojem nije bilo vremena da se začne bilo kakav dugotrajni odnos.

To moje oduševljenje željeznicom i snatrenje o putovanju Transibirskom, na koje vjerojatno neću nikada otići, opisala sam u jednoj svojoj pjesmi „Moj život je željeznička stanica“ davno prije no što ću saznati kako će mi baš jedna i to u rodnom gradu promijeniti život i izvući ono najbolje iz mene.

Dugo nisam bila svjesna svog potencijala za pisanje premda je on živio u meni kao čežnja za daljinom, za dragim, kao nasušna potreba, kao kruh i voda. I sve do trenutka dok se nije pojavio jedan CUG koji će me odvesti u neslućene daljine pjesništva i kao posljedicu iznjedriti moju prvu zbirku pjesama CUGANNO18, proročanska pjesma „Moj život je željeznička stanica“ i „Na peronu“ dobila je na značenju.

Kafić CUG na željezničkoj stanici Virovitica, postao je moje utočište u kojem sam crpila nadahnuća i stekla prijatelje po istoj čežnji da nešto iznjedre iz sebe, da stvore iluziju kretanja i ispune ono za čime njihova duša teži. Na tome mjestu možete lagano ispijati svoje piće i čitati svoje stihove, slušati priče drugih, smijati se, pljeskati od ushićenja ležerno sve u društvu ljubitelja istih.

Dobro pivo raznih okusa, čaj, kava, gemišt, kikiriki, kiflice i dobra muzika ozračje su koje vas okružuje dok snivate o svom sljedećem koraku. Ne ispunivši svoju misiju u životu da stvarate i ispoljite svoje talente neminovno vas odvodi u drugi krug karme ponavljanja u tzv. DUG koji morate odraditi u sljedećem životu.

Tako vjeruju oni kojima je reinkarnacija moguća i posve prihvatljiva. Svi smo rođeni s određenim talentima, no malo ih je koji ih postanu svjesni za svoga života, a još manji broj onih koji ih izžive. Strah da ćemo biti ismijani, podvrgnuti ruglu, ismijavanju sprječava nas da se usudimo putovati stazama koje nisu nimalo lake. Ta naša nesigurnost u sebe često bude glasnija od zova duše.

Zvižduk vlaka koji kreće odzvanja njome kao taj poklik koji nas tjera na buđenje. Zato, dok još ne bude kasno, otiđite u CUG prije no što krenete svojim vlastitim cugom na putovanje koje je najljepše, premda vrlo teško u neslućene visine ostvarenja svojih najluđih snova. Neka tračnice vode u nebo koje ne zna za granice. Neka duša pjeva dok vi stvarate svoj izbor CUG ili DUG.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: