On je učio, izbjegavao loše društvo, upisao fakultet i opet učio, diplomirao, pronašao dobar posao, nije trošio na provod, zarađivao je za obitelj, bla-bla... i osjećao je ushićenje što će svojim trudom uskoro moći birati najbolji starački dom u kojem će mu redovno mijenjati pelene.
Ona je učila, išla u crkvu, čistila štalu, na koljenima razgovarala s Blaženom Djevicom, zaposlila se, rađala četiri puta, trpjela psovke i zadah alkohola, prala hrpe rublja... i srce joj je treperilo radošću što će jednoga dana u Raju sjediti kod Isusovih nogu.
Još jedna značajka koja nas bitno razlikuje od drugih životinja je ustrajno iščekivanje dobrog ishoda. I to ne mora nužno biti stvarni ishod. Viktor Frankl dodaje kako su mnoge žrtve Holokausta još pred kapijom logora smrti imale "iluziju pomilovanja", a neki logoraši i tijekom prvih mjeseci zatočeništva. Krajnji objekt nade koja ne umire u ovom teškom životu kod mnogih je čak i zamišljeno nebesko kraljevstvo. U svakom slučaju, nada je vrlo stvarna sila kojom raspolažemo da kod sebe održimo stvari pod kontrolom.
U osnovi je kemijska reakcija na misaonu stimulaciju. Dopamin u mozgu je zadužen ponajviše za osjećaj nagrađenosti i zadovoljstva. Ako rezus majmunu dajete komad banane svaki put kad povuče polugu, on je daleko sretniji dok samo iščekuje izvršiti zadatak! Još je zanimljivije ako ga ne nagradite svaki put, jer je za svaku drugu nagradu razina dopamina u njegovu mozgu i do pet puta veća. Kao da misli "ja to mogu, sve je pod kontrolom". Ali preokret je da kemija zadovoljstva kod majmuna sve više slabi kako mu opada motivacija ako ga nagrađujete vrlo rijetko. Iako životinje znaju iščekivati, one ipak primitivno funkcionalno razmišljaju, nemaju psihologiju za nadati se nekom udaljenom ishodu.
Kršćanski su mučenici istodobno krvarili i pjevali hvalospjeve Bogu, danas radnici i po dvije godine idu na posao raditi bez plaće. Preživljavamo u nadi od jednog do drugog političkog izbora. Možda zato ispadamo veći majmuni, majmunčine dakle, od majmuna samih. Možda zato imamo svijet polariziran na malobrojnu enormno bogatu elitu i brojno siromašno pučanstvo koje živi u nadi. Ali nema veze... Iako majmunčine, upravo je to ustrajno iščekivanje dobrog ishoda ipak ono što nas čini ljudima. I zato što je nada stvarna sila kojom raspolažemo da kod sebe održimo stvari pod kontrolom, preporučljivo je uvijek misliti na obitelj, zdravlje, Isusa, uredni starački dom, osvajanje nogometnog prvenstva, poštene političare... dobro, ne baš na ovo posljednje, ali shvaćamo poantu nade.
