Pepe je glupi provokator. On se prikrada jačem od sebe i udara ga po leđima. Veliki dečko se okreće i premlati ga do krvi, tako da Pepe odjuri u grmlje i pati sam dok mu rane zacijele. S druge strane, Bobo je miran tip. On skuplja plodove i gleda svoja posla. Nije peder, samo je pametan. Prilazi mu veliki dečko, frustriran zbog gubitka plijena i premlati jadnog Bobu, isto do krvi. Ranjeni i zbunjeni miroljubac ode podalje i, na iznenađenje, priđe mu nekoliko ženki koje mu počnu trijebiti krzno. Bobo počne osjećati utjehu što nije sam i brže mu zarastaju rane.
To je dokumentirana situacija u stručnim radovima primatologa. Pepe predstavlja drkadžije među čimpanzama koji izazivaju nevolju i ostanu sami kad ih pogodi bol, Bobo je onaj tip čimpanza koji bude povrijeđen nepravedno i kojima drugi pokažu suosjećanje. Stručni dokazi to svedu na hipotetsku rečenicu ostalih iz čopora: "Pepe je zaslužio svoje batine, a Bobo je žrtva. Idemo utješiti Bobu." Empatija kod životinja.
Kod jedne vrste "vampirskog" šišmiša ženka se naguta krvi toliko da joj se napuhne vrat, te ode i nahrani svoje mladunče, a višak podijeli s tuđom mladunčadi. To rade sve ženke. Ali kada jednoj ženki umjetno ispunite tu vrećicu zrakom da izgleda napuhnuto i ona ne ode posjetiti druge mladunce, hipotetska rečenica ostalih ženki glasi: "Gle ovu sebičnu kuju, puna je krvi, a ne hrani moje mladunče!" i one (dokazano) prestaju hraniti njene mladunce.
I mi svi postupamo po tom biološkom reciprocitetu. Međutim, ono što nas čini stvarno ljudima je to što osjećamo empatiju za bolne primjerke, čak i druge vrste, koji nam ne mogu uzvratiti. Mi suosjećamo za tuđe rane, za bol osakaćenih pasa, napuštenih mačaka i palih ptica. Štoviše, imamo sposobnost suosjećati i kada samo zamislimo tuđu bol. Grozna (po mom mišljenju) Picassova slika "Guernica" prikazuje žrtve bombardiranja među kojima je i konj s izrazitim bolnim izražajem za koji kritičari kažu kako je genijalno izražena bol rata kroz životinju i sliku. Seru kao i obično, ali ukratko, mi smo oni koji preko jednog Facebook statusa mogu osjetiti bol udaljene osobe, bol podijeljenu vijestima u novinama, osobnu bol prepričanu u email poruci, bol gladnog djeteta na slici iz Afrike.
Po apstrakciji empatije mi smo drugačiji od ostalih životinja. Suosjećamo šire i dublje. Samo je problem apstrakcija. Kako ćemo se okupiti oko onoga koji pati i pomoći ozdravljenju tijela i duše? Što je društvo veće i složenije, naša je apstrakcija veća. Prijeti li nam da morbidno opet budemo ljudi više od ljudi - suosjećamo s neznancima, čak i na daljinu, ali ništa ne poduzimamo?
