"Sit gladnome ne vjeruje", "kako masakrirati obitelj kad ti je dosadno" ili zašto bih radije bio prljavi savski galeb na smetlištu Jakuševec. Primjeri prve značajke čovječnosti su političar i član korporacijskog odbora. I to ne zbog kravate. Ili možda baš zbog kravate... Ali pasivna agresija je karakteristična svima nama, da se ne zavaravamo bombastičnim uvodima.
Jeste li znali da mnoge žive vrste ubijaju druge životinje ne samo zbog hrane? - Neke koje ubijaju namjerno, one koje ubijaju pripadnike vlastite vrste, pa čak i neke koje ubijaju organizirano. One to rade zbog teritorija, resursa, razmnožavanja, itd. Ali sada promatramo jednu karakteristiku čovječnosti - pasivnu agresiju. Kada me već pitate što nas razlikuje od drugih životinja, počet ću od toga. Pasivna agresija je nešto što do sada nije poznato ni kod jedne druge žive vrste.
Stvarni scenarij: Ljudi ujutro ustanu za posao, istuširaju se, naprave doručak, poljube svoju djecu, psuju u prometnoj gužvi, zahvaljuju bogu za slobodno parkirno mjesto, sjedaju pred ekran i cijelo radno vrijeme ravnodušno palicom upravljaju bespilotnim letjelicama koje nad Irakom masakriraju pobunjenike, ali i majke s djecom, starce, invalide. Krv i raskomadana tijela na ekranu nisu crvena, već u nijansama sive boje, i ne primjećuju se baš toliko od prašine eksplozije. To rade pripadnici vojne baze Nellis nedaleko od Las Vegasa, ljudi koji u polumraku prostorije cijelo radno vrijeme sjede pred monitorom računala s palicom u ruci kao da igraju simulaciju letenja. Na kraju radnog vremena ustaju, ulaze u prometnu gužvu prema Vegasu, stižu doma, poljube obitelj, večeraju... Jedino što ih čini malo drugačijima od ostalih Zapadnjaka je to što svi oni mnogo češće idu na terapije kod psihijatra. Ravnodušno, hmm...(?)
Još stvarniji scenarij: U našoj zemlji svatko tko sjedi u odborima koji odlučuju o poslovnim rezultatima ili promjenama zakona, te prima plaću tri puta veću od prosječne, i više, isti je kao zaposlenik vojne baze Nellis, u prilici je biti izrazito čovjek, više od životinje - pasivno agresivan. On će svoju hranu riješiti objedovanjem u restoranu, a ja ću ispred Konzuma sjediti u autu čekajući ženu koja prebire artikle na akciji i slušati prosjaka koji tumara parkiralištem i moli za novac da se prehrani, dati mu nekoliko kuna i zbog toga preskočiti slijedećeg prosjaka, jer nemam i ne mogu dati svima koji traže. Kad stignu mjesečni računi, ja ću okupiti obitelj i pitati ih kako da to platimo i kako da manje trošimo, a oni u korporacijskim odborima i u politici neće ni znati da imaju troškove života, neće ni vidjeti račune, neće vidjeti suze onih kojima su nametnuli poskupljenje, neće osjetiti tjeskobu kad stiže poštar koji više ne nosi čestitke, neće čuti obiteljske svađe zbog oskudice, iz ravnodušnog dostojanstva neće pitati koliko ga košta jedan dan u bolnici, ako tamo provede neko vrijeme; o samoubojstvima siromaha će čuti iz žutog tiska, neće vidjeti plemenitu boju prolivenog mlijeka domaćih mljekara, zlatnu boju obezvrijeđenog domaćeg žita, okrepljujuću zelenu koju su naši seljaci zaorali u zemlju jer im se nije isplatio trud, čak će im sve to izgledati ravnodušno sivo.
Prema prvoj osobini čovječnosti - pasivnoj agresiji - ljudi koji imaju moć utjecaja su najviše ljudi. Toliko su ljudi da mi ostali od sramote poželimo biti prljavi savski galebovi koji dva kilometra od vode prebiru po smeću Jakuševca, kriješte i bodu se kljunovima oko ostataka hrane, ali se bar malo nahrane i sekundarne su žrtve naše čovječnosti. Osim onih projektila na Bliskom istoku, nas primarno ovdje ubija stres u svim oblicima psihosomatskih bolesti, i polagano bolno umiremo ili gledamo svoje bližnje kako rano odlaze iz našeg života na nekom prnjavom bolničkom krevetu. Domaći moćnik nije ništa manje čovjek od zaposlenika vojne baze Nellis. Jedan ravnodušno okida ubojito oružje daljinskim upravljanjem preko pola planeta, drugi ravnodušno glasuje za nehumane zakone kojima masakrira vlastiti narod.
Ali nije pasivna agresija jedina značajka naše čovječnosti. Nastavak slijedi.
