Kraj jedne takve napuštene zgrade bila je jama sa živim krečom. Nije se vidjela jer je bila pokrivena daskama i vrećama, a on je, igrajući se pomaknuo dasku i upao u kreč. Živi kreč se pravio na gradilištima, gdje se miješao sa cementom i pijeskom i pravila se žbuka. Kreč se kupovao u grumenima i kod kuće se iskopala rupa, veličine 2x2m i metar dubine u koju se dodavala voda i tu se kreč „gasio“. Gašeni kreč je zapravo jaka lužina. Djeca su dozivala susjeda da ga dođe izvući. Kreč je bio vrlo mastan i ruke i noge su bile sklizave. Susjed se sjetio izvaditi dasku iz kokošinjca sa poprečnim letvama. Kad su ga izvadili, okupali su ga vodom iz bunara a koža mu je bila sva crvena.
Nakon te epizode nastavio se ponovo igrati na istoj građevini. Dječaci su obožavali zavlačiti se u sve moguće rupe i procjepe. Takve građevine su bile idealne za igranje sakrivača. U jednom trenutku otvorio je vratašca od dimnjaka, smatrajući ga idealnim mjestom za skrivanje. Na svoje veliko iznenađenje otkrio je dimnjak pun čokolada.
Brzo je zatvorio dimnjak i nikome nije otkrio tu tajnu. Svakakve misli su mu prolazile kroz glavu i nije znao što da napravi. U tom trenutku je ulicom prolazio lokalni policajac Kvočka. Njemu se dječak povjerio i odveo ga do skrovišta. On je tada obavijestio svoje nadređene i pohvalio dječaka.Otkriveno je skladište gdje su bile čokolade ukradene iz Mliječnog restorana.
Policajac je upozorio dječaka da nikome ne govori o tome i da sve ostavi kako je našao. Brzo je otrčao majci koja ga je začuđena njegovim izgledom i pričom o kreču, još jednom okupala. Postavljena je zasjeda i lopov je brzo uhvaćan. Radilo se o Rokingeru, problematičnom dječaku bez roditelja.
Tako je Zlatko postao heroj ulice, makar samo i na jedan dan.
