U gorkim vremenima ponekad čovjeku preostaje samo osladiti se. Iako na tržištu postoje mnoge (i cjenovno povoljnije) čokolade, nostalgija i okus nekako uvijek vuku dobrom starom Krašu. Sve je započelo godine 1911. kada su, kako navode na Kraševoj službenoj mrežnoj stranici „Julije König, svojim znanjem i iskustvom u proizvodnji slastica, i Slavoljub Deutsch, svojim kapitalom“ podigli tvornicu Union. Godine i uvjeti su se mijenjali, pogoni su rasli i modernizirali se, tvornice su se povezivale, sve dok pedesetih godina dotadašnji Union, Bizjak i manji proizvođači nisu ujedinjeni pod imenom Josipa Kraša.
Upravo je tih godina (1956.), u suradnji s nakladničkom kućom Stožer, izašao i prvi album Životinjsko carstvo koji se sastojao od 250 polja na koja je bilo potrebno zalijepiti sličice koje su dolazile s čokoladicama. Zanimljivo je da je proizvodnja navedenih čokoladica koje su težile 15 grama, koliko i teže danas, započela još 1938. godine. Početkom šezdesetih Kraš otkupljuje sva prava i postaje jedini vlasnik brenda Životinjsko carstvo, a već u sljedećem desetljeću dotadašnje ilustracije zamjenjuju se realnim slikama životinjama (što se ponovno promijenilo osamdesetih godina kada su u albumu bile ilustracije životinja, a on tiskan u mekom uvezu).
Tijekom svojih trideset i nešto godina života imala sam priliku u rukama držati nekoliko različitih albuma, od navedenoga albuma s ilustracijama iz osamdesetih do albuma bojanke iz devedesetih koji je pratila i prijemčiva televizijska reklama (milenijalci će dobro pamtiti životinje s naslovnice koje u animiranoj inačici pjevaju: „Čokolada, čokolada Životinjsko carstvo! Poslastica ova, uzbuđenja nova! Lijepi samoljepljive boji sliče sličice. Al' to nije sve, dalje slušajte! U albumu svaki od vas može rukom svojom ukrasit' životinjama njihov prostor bojom. Lijepiti i bojati, zabava je vaša! Za nagradu dobit ćete darove od Kraša! Životinjsko carstvo – Kraš!“) te tri posmilenijska albuma (od toga jedan za juniore) u kojima se danas nalaze realne slike životinja (doduše, i dinosaura).
Umjesto albuma bojanke, Kraš se modernizirao pa, uz već prisutne čokoladice (čiji se broj 2012. godine popeo na 1,5 milijardi proizvedenih čokoladica) i čokoladne lizalice, danas dolazi omot na kojemu djeca mogu uvježbavati pisanje linija, slova i bojati te tako razvijati grafomotoričke sposobnosti. Kao što pjesmica iz devedesetih kaže, Kraš je za svaki popunjeni album slao slatki paket. Danas se osim paketa sa slatkišima mogu dobiti i igraće karte i društvena igra, a oni koji vole tehnologiju mogu se poigrati i digitalnim albumom te osvojiti plišane junake poput galeba Stipe, lava Leopolda, pande Amande, žirafe Gracije ili krokodila Krokija.
Cijena jedne čokoladice uvijek je bila kamen spoticanja pa su neki roditelji mislili da se za dotadašnjih 3 do 5 kuna mogla kupiti i „prava“ čokolada. Danas se jedna čokoladica može kupiti po cijeni od 0,35 do 0,99 centa (ovisno o trgovini).
I sama sam se okušala u prikupljanju sličica, a za popunjavanje albuma bilo mi je potrebno nekoliko mjeseci. Svoj album kupila sam oko lipnja 2025., a dovršila sam ga na samom početku ožujka 2026. S obzirom na to da bi i za novčanik i za želudac stalna kupnja čokoladica bila preambiciozan pothvat, na Facebooku sam pronašla nekoliko grupa u kojima se razmjenjuju sličice. Moram priznati, razmjene se odvijaju vrlo profesionalno, strastveno i pošteno (među više desetaka razmjena sličica poštom naišla sam na samo jednu osobu koja nije ispoštovala slanje sličica – a možda je bilo i do pošte, tko zna).
Simpatično je kod tih razmjena što komunicirate s različitim ljudima, saznajete za postojanje novih mjesta na geografskoj karti i nekako se veselite svakoj novoj omotnici koja dolazi u vaš poštanski sandučić. Radost i svijest o tome koliko su naši ljudi zapravo dobri (što često zaboravimo) izmamila bi i neka poručica „hvala“ s crtežom osmijeha, činjenica da ljudi šalju i više sličica za jednu vašu, a osobito me ganula jedna gospođa koja mi je u našoj razmjeni poslala sličice i čokoladu kao zahvalu.
Sličice se prikupljaju u više zemalja naše regije pa tako i razmjena teče od Balkana do daleke Švedske. Nađe se tu i skupljača koji se poduzetnički odlučuju na prodaju sličica ili onih koji za veće brojeve (od 200 nadalje) svjesno traže daleko više sličica, no oni ipak ostaju u manjini. Ima i onih koji prodaju i raritetne starije albume. Ono što je mene oduševilo bila je činjenica da se pasionirani skupljači odlučuju i na popunjavanje starijih albuma, ne stremeći poklon-paketima iz Kraša, već i dalje čuvajući djetinji zanos i tu potrebu da se započeti posao završi.
Iako su se vremena promijenila, a godine nanizale, za mene će Životinjsko carstvo (osim slatko-uzbudljive edukativne enciklopedije koju sam i sama gradila u godinama prije svih internetskih čuda) zauvijek ostati jedno lijepo sjećanje na upornost prikupljanja, tatu koji usredotočeno urednim rukopisom ispisuje naše podatke na žutu omotnicu nakon što smo prikupili svih 250 sličica te onu dječju radost otvaranja kutije s Kraševim znakom u kojoj me čekaju poslastice kao nagrada za višegodišnji trud i upornost. Šteta što nam ovakvih malih trenutaka sreće danas, u vremenu u kojemu nam je gotovo sve dostupno, itekako nedostaje.
