Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  biLJana

Čitajmo zajedno: Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi

  Biljana Kovačević           29.05.2023.         3197 pogleda
Čitajmo zajedno: Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi

Već dugo se nisam toliko smijala čitajući neku knjgu. Onako otvoreno, jednostavno. Ljubavna priča ispričana na duhovit način kroz „teške“ karaktere njenih sudionika, u nekom, mogli bismo reći međusvijetu između prošlosti i budućnosti. Glavno mjesto radnje negdje „bogu iza nogu“ u Poskokovoj Dragi, koju mogu naći samo pojedinci. Raštimana obitelj roditelji i četvero sinova, svak na svoj kalup nakalupljen. Majka umire, ostaju sami muški. Najstariji i najmlađi brat, blizanci i otac. Svaki čudak na svoj način, a opet povezani krvnim srodstvom i nekim oblikom naklonosti i ljubavi jedan spram drugog unatoč čestim prepirkama i tučama.

Svaki od njih ima neki zadatak u toj svojoj maloj zajednici, koji voljno ili nevoljno obavlja. Radnja se zapetljava kada najstariji sin, branitelj Domovinskog rata odluči otići u grad / Split / pronaći djevojku sa kojom je bio prije 15 godina i oženiti ju. Vodeći nas radnjom gotovo kao kroz neki američki film, pisac nas nasmijava opisima situacija i ponašanjem likova. Onim laganim humorom običnog čovjeka koji se gotovone odmiče od običnog govora malih ljudi a koji vas dovodi do gromoglasnog smijeha. Nešto što se kao podrazumijeva samo od sebe, a opet zvuči komično, pogotovo na dalmatinskom govoru. Psovke utkane u svakodnevno izražavanje ne izazivaju grozu već jedino smijeh i dosjetljivost junaka. Gradeći od naoko kompliciranih likova jednostavnu priču o ljubavi, nezaboravnom „bratstvu“ iz rata bivših boraca ili kompliciranu priču jednostavnih običnih ljudi koji se susreću u neobičnim okolnostima i nejednake izobrazbe, navika i snalažljivosti, pisac vrlo lako osvaja simpatije čitatelja koji jedva čeka da čita dalje, da prisustvuje daljnjim događanjima.Ujedno, gotovo marginalnim spominjanjem onako usput otvara problematiku odnosa društva prema tim braniteljima, njihovu osuđenost na same sebe, dok se određene elite mimo njih uzdižu.Otkriva nam nove načine funkcioniranja poslijeratnog društva, samo u crticama, kao neku opasku.

Obitelj živi na odvojenom mjestu : „Jedan pristupni put, vijugavi klanac, maleno kraško polje, visoka, gotovo okomita litica.“

„Tu, na kamenitoj, suncem rijetko obasjanoj zemlji, nekoliko je njiva posijanih djetelinom, nekoliko redova krumpira i slanutka, dvije gredice luka s mukom otete divljini drače, jasena i graba. Narandžasti cvjetovi tikava žare se na komadiću krčevine ograđene suhozidom.“

Potomci nekadašnjih hajduka, švercera, žive isključivo po svojim pravilima, ne mareći za pravila i zakone društva koje se nalazi nedaleko njih.

Žena Zora je željela živjeti blagodati civiliziranog društva, čemu se njen suprug Jozo svim silama opirao.

„Tako je i Zora željela pobjeći od brdske čamotinje, dubokog, nepomičnog mraka zimskih noći, kad samo zbog udaljenog vučjeg zavijanja znaš da još nisi umro i ležiš u ledenom grobu.“

Na odbijanje njenih želja za komfornijim životom, Zora je ušutjela i više od 30 godina nije razgovarala sa mužem, premda je sve što se tiče bračnog života obavljala.

Krešimir, Branimir, Zvonimir, Domagoj, imena braće.

„Stari Poskok, naprasit,  vazda namrgođen muškarac, nikada u životu nije nikome rekao milu riječ, pomazio ga ili poljubio. Da je njega tkogod pokušao poljubiti, Jozo bi ga vjerojatno na mjestu ubio.“

Nakon ženine smrti, morao se prihvatiti kuhanja za svoju obitelj i to je čak sa radošću prihvaćao. Veselilo ga je smišljati nova jela, npr.:

-         pura sa ribanim sirom
-         pura sa prženom pancetom i lukom
-         pura sa jetrenom paštetom
-         pura sa pelatima
-         pura sa pasiranom mrkvom
-         pura sa mljevenim orasima
-         pura sa cimetom, džemom od marelice, te voćnim jogurtom

Najmlađi sin Domagoj se brinuo o pranju odjeće koja je najčešće bila neoprana. Jedan sin opere košulju i stavi ju sušiti, dok mu je drugi ukrade sa žice pa se onda potuku. Jedini gost koji im je sa njihovim dopuštenjem dolazio bio je smiljevački župnik u modrom Volkswagenu. Nijednom muškarcu se neda prati suđe pa Branimir ponekad jede juhu iz kristalne pepeljare.

Drugi put u 30 godina dolaze dva mlada čovjeka iz Elektrodistribucije provjeriti zašto ne plaćaju struju, no oni ih dočekaju naoružani, poluautomatskom puškom, pištoljem, raketnim bacačem, strojnicom i zarobe ih.

Gledajući ih kako žive najstariji sin odlučuje sići u grad potražiti ženu.

„Treće poglavlje govori da je kapitalizam dinamičan sustav u kojemu ništa nije gdje je prije bilo, jednoj se pričini muškarac na stablu, a policajci pjevaju Mišu Kovača“

Tetak pomažući Krešimiru u potrazi komentira mlade razgolićene djevojke: „Uvik se u proliće poželiš razvest i uvik ti na jesen bude drago da to nisi učinija..“

Poučava rođaka: „Romantični ideal, kako je na cilon svitu samo jedna ona prava i kako si čitav život proklet ako je ne nađeš, nije baš puno ekonomičan. Sinko moj, nije to uvik ka u Miše Kovača.“

Početak potrage počinje od traženja kafića Žirafa u Splitu. Kako bi naglasio neravnotežu između ne baš moderno obučenog Krešimira a nikako omirišanog, pisac opisuje unutrašnjost parfumerije koja se sada nalazi na tom mjestu:

„ ... mirisa šume i citrusa, cvijeća, likera i čokolade, duhana, mahovine, papra, cimeta i mošusa, nevjerojatne mješavine u čijim su parama stajale balzamirane dvije pretjerano našminkane mlade žene, jedna crvenokosa, jedna plava.“

Radnja se komplicira.

Prije svakog poglavlja, u dvije rečenice se, malim slovima natukne radnja koja se u njima zbiva, nešto kao kratki sažetak ili tek naslućivanje zbivanog.

Tako ispred 4.poglavlja piše: „priča o žalosnom odnosu hrvatske javnosti prema braniteljima, a onda se poklopi kazaljka na kazaljku i pojavi se apostolski nuncij s bradicom“

Ispred 5-tog: „poziva građane da prijave u najbližu policijsku stanicu ako negdje vide talibana kojega je još kao nejako dijete usvojio čečenski borac oženjen baskijskom separatisticom“

6-tog: „ uči o prednostima čitanja, ali da, isto tako ne treba vjerovati svemu što pročitaš, u nastavku jedna žena padne s velike visine i dogovori se jedna oklada za picu“

„A šta je pica“ – upitao je Brane zabrinuto.

Eto u duhu tog pitanja, što je što i tko je tko, utažite svoju znatiželju čitajući knjigu. Lagano i brzo se čita, ostavljajući ili postavljajući neka osobito važna pitanja čovjekove egzistencije, da negdje u zakutku vašeg mozga ostanu i nakon čitanja za jedno sporije i dublje promišljanje. „Učinilo joj se  u jednom trenutku kako je sve do maločas, čitav život bio samo jedan dugi mučni san i čekanje na ovo jutro.Ovo je bila stvarnost kojoj je pripadala i u kojoj je bila sretna.“

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana