U povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, profesor povijesti i zemljopisa Tomislav Karamarko održao je prigodan nastavni školski sat u kojem je iznio viziju nove hrvatske budućnosti kroz perspektivu pročišćavanja povijesnih udžbenika koji iskrivljuju činjenice i uljepšavaju sliku “zloglasne jugoslavenske diktature”, što je glavna prepreka razvoju modernog hrvatskog društva: “Kad HDZ dođe na vlast, najprije ćemo napraviti lustraciju. Onda ćemo tog zločinca Tita protjerati sa svih ulica i trgova u Hrvatskoj, i najvažnije, moramo konačno srediti hrvatsko školstvo. A ne kao danas, da nam neki kvazipovjesničari pišu povijest onako kako njima odgovara” – poručuje glasno.
Mora se priznat da je Karamarkov plan i program, glede navedene obrazovne reforme, veoma ambiciozan, kao što i priliči političaru koji je duboko osvijestio smisao života. Ali, posao nije lagan, jer, budimo realni – problem nije lokalni nego globalni. Sudeći prema razmjerima ove obrazovne indoktrinacije koja se u 40 godina titoističke diktature proširila cijelim svijetom, u planirani posao korekcije povijesne istine biti će vjerojatno uključeno i Ministarstvo vanjskih poslova koje bi diplomatskim kanalima trebalo pročistiti povijesne arhive stranih zemalja.
Najteže će biti sa onim u Vatikanu, koji je posebno problematičan, ponajprije zbog postojanja jednog važnog povijesnog dokumentna koji sasvim proturječi Karamarkovoj istini. Riječ je o transkriptu govora koji je Papa Pavao VI. održao prilikom svečane audijencije tog zločinca Tita Svetoj Stolici, 29. ožujka 1971. (objavljeno u knjizi novinara Silvija Tomaševića: Tito u Vatikanu).
Radi se o autentičnom povijesnom dokumentnu koji bi šefu najjače oporbene stranke mogao dobrano pomrsiti račune, i samu ideju revizije cijele titoističke vladavine svesti na predizbornu propagandu, s namjerom jeftinog skupljanja političkih bodova na krajnjoj desnici. No stvari su takve kakve jesu. Demokracija je pluralizam mišljenja i tako ju trebamo prihvatiti.
Karamarko je rekao svoje. Da vidim što je Titu, o njemu samom, njegovoj političkoj diktaturi i totalitarnom režimu SFRJ mislio Papa Pavao VI., rekavši mu to direktno, licem u lice:
KRITIČKA ANALIZA TRANSKRIPTA :
Već na samom početku govora, pada u oči da će povijesni revizionisti, ako ikada budu u prilici prepravljati povijest, biti na vraškim mukama. Osim što mu je priredio doček na razini najviših državnih počasti, iskazi poštovanja s kojim se Papa Pavao VI. obraća predsjedniku Titu više su od protokolarne diplomatske uljuđenosti.
“Posjet kojim nas Vi danas častite, izaziva u nama posebne emocije i razmišljanja.
Mislimo, prije svega, sa srdačnim poštovanjem i cijenjenjem, na zemlju odakle dolazi Vaša Ekscelencija i na njezine narode nama toliko drage iz mnogih razloga.
Nedvojben je Papin stav o političkoj uloziJugoslavije na povijesnoj karti Europe i svijeta:
“Među tim razlozima neće Vas žalostiti ako bismo Mi (Pavao VI. je upotrebljavao plurale maiestatis, odnosno kada je spominjao sebe, govorio je u množini; op. D.S.) Svećenik i Pastir, podsjetili prije svega na kršćansku vjeru koja stoljećima osvjetljava veliki dio vaših naroda i koja je dala povijesti toliko plemenitih i jakih ličnosti i svetaca, i neka Nam bude dozvoljeno podsjetiti na posebne kulturne i duhovne veze koje spajaju mnoge od tih naroda s ovim Apostolskim Sjedištem.
Narodi i zemlje bogati starom i različitom poviješću koja uz stranice obilježene slavom i napretkom ima nemalobrojna ožalošćenja s iskušenjima i nepogodama. Tako da i vaši narodi, smješteni u Europi pod utjecajem raznih i često suprotnih civilizacija, izgledaju nam naznačenima patnjama i providnošću za posebni poziv traganja da budu točkom susreta i razumijevanja, kako bi Kontinent bio pošteđen novih sukoba i kako bi on znao pronaći u suradnji naroda koji ga nastanjuju put potpunijeg napretka i bratskije civilizacije.
Tom pozivu Jugoslavija, s poticajem i vodstvom Vaše Ekscelencije, čini se da danas želi odgovoriti proširujući svoj radijus međunarodnog utjecaja izvan europskih granica, u svijetu koji je zapravo postao uži i solidarniji, kako u pozitivnom pogledu, tako i u negativnom”.
Da Papa ne govori napamet, nego je dobro bio upoznat sa političkim likom i djelom velikog diktatora, jasno se kaže u nastavku:
“Vaša Ekscelencija poznaje s kolikom je pažnjom iz ovog Apostolskog Sjedišta, i od Nas osobno, praćena akcija koju Vi i Vaša vlada odvijate na tom polju, i koliko iskreno mi priželjkujemo dužni uspjeh svake Vaše inicijative koja ima za cilj obranu i uspostavu mira ili promicanja boljih plodnijih odnosa među narodima svih kontinenata.”
Sveti Otac odaje zahvalnosti za poštovanje koje Tito iskazuje naspram mirovne politike globalne pastoralne misije Svete Stolice:
“I Vašoj Ekscelenciji smo zahvalni za poštovanje koje Vi, sa svoje strane, želite pokazati za napore koje, u prilog miru i bratskoj suradnji među svim narodima, mi neprestano izvršavamo, u spoznaji naše obveze postavljene nam od strane naše apostolske službe, što je služba ljubavi prema svim ljudima i narodima: puni poštovanja prema svima, dužni svima službu milosrđa i riječi, što ne smatramo našim, već od Njega od kojeg dolazi naš mandat i koga mi predstavljamo na zemlji.”
Papa decidirano priznaje i mirovnu suradnju sa totalitarnim titoističkim režimom, i uopće mu zbog toga nije žao:
“Nije nam žao priznati da se upravo s tog plana, pod tolikim zajedničkim aspektima i usmjereno miru i međunarodnoj suradnji, moglo već nekoliko godina djelovati između država Jugoslavije i Svete Stolice na približavanju koje je iskustvo pokazalo blagotvornim i obećavajućim za dostizanje još boljih rezultata.”
Posebno je simptomatična Papina pohvala ustavnog zakona kojim totalitarna Jugoslavija, progoniteljica Crkve, uređuje pitanje vjerske slobode i položaj Crkve u jugoslavenskom društvu, kao i opća načela humanih vrijednosti i zaštitu ljudskih prava.
“Mi, dužno poticani s dobrim i legitimnim interesima Crkve, također smo duboko uvjereni da čestito suglasje između Crkve i države, temeljeno na čvrstoj osnovi iskrenog poštovanja obostrane neovisnosti i prava jednog i drugog, korisno je Crkvi, ali istodobno, i ne manje, i građanskom društvu. I to ne samo zato što je vjerski mir već sam po sebi dragocjen doprinos vedrini nacionalnog života, nego i za prilog duhovnim i moralnim vrijednostima koje je religija, na taj način, još više u stanju pružiti humanom odgoju građana i posebno mladeži.
Ne bez zanimanja smo vidjeli priznatima, u temeljima vašeg ustava, načela kao što su ‘humaniziranje društvenog okruženja’, ‘jačanje solidarnosti i suradnje među ljudima’,, ‘poštovanje ljudskog dostojanstva’ i ’opći razvoj čovjeka kao slobodne osobe’. Mi razmišljamo koju pomoć, doktrine i djelovanja Crkva može ponuditi iskrenim potvrdama tih sličnih uzdignutih načela, postavljenih u temelju društvenog suživota, u pojedinim nacijama i među narodima cijelog svijeta.
Za sebe samu Crkva ne traži više od legitimne slobode za obavljanje svoje duhovne službe i za nuđenje svoje usluge čovjeku – pojedincu i zajednici – izvan svakog drugog vlastitog interesa, tuđeg njezinoj vjerskoj i moralnoj misiji.
Istodobno spoznaja prirode i granica te njezine misije, što je Katolička crkva nedavno svečano potvrdila, jamči od svake utemeljene bojazni od prelaženja granice ili nepravednog utjecaja, od strane same Crkve, na polje suverene i legitimne državne nadležnosti. Kako smo u stvari imali priliku kazati predstavnicima država koje imaju odnos s Apostolskim Sjedištem, akcija Crkve se odvija ‘na različitom i dubljem planu’ i ‘njezina želja za suradnjom s vlastima ovoga svijeta je bez drugih svjetovnih ciljeva’.”
Papa izražava uvjerenja kako diktator Tito i komunistička vlada totalitarne Jugoslavije iskazuju u tom pogledu punu podršku Crkvi:
“To držanje Katoličke Crkve izgleda Nam da nailazi na razumijevanje Vaše Ekscelencije i ljudi odgovornih zemlje koju vi vodite, gospodine predsjedniče.”
Ali ne samo da postoje razumijevanje, nego se ono iskazuje i djelima, koje otvaraju mogućnost šire suradnje između komunističke Jugoslavije i Svete Stolice
“To razumijevanje, zajedno sa zauzimanjem jasno potvrđenim 1966. godine, od strane jugoslavenske države i Katoličke crkve, temeljom je novih obostranih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije , i od kojih odnosa priželjkujemo još šire mogućnosti dobrih suglasja između Katoličke Crkve i Svete Stolice s jedne strane i jugoslavenskih građanskih vlasti s druge.”
Zbog svega toga Sveta Stolica misli i dalje razvijati plodne odnose sa Jugoslavijom te Papa udjeljuje zavjetni blagoslov jugoslavenskoj delegaciji i narodima Jugoslavije.
“Ti odnosi koristit će trajnoj suradnji u ispitivanju problema – toliko teških i zabrinjavajućih - koja je vaša Ekscelencija spomenula. I u traženju prikladnih rješenja, kroz zajednički napor ljudi dobre volje.
U znaku želje za obostranim suglasjem, pravim i poštenim mirom i iskrenim razumijevanjem i međusobnom suradnjom, drago nam je izraziti, gospodine Predsjedniče, Naše zavjete, koje rado širimo na one koji su u vašoj pratnji i na sve narode Jugoslavije, na koje sazivamo od srca zaštitu Preuzvišenog.”
REZIME
Na kraju ove kratke analize postavljamo pitanje: Može li jedan ovako važan povijesni dokument usporiti put spomenutoj Karamarkovoj političkoj inicijativi najavljene povijesne revizije, sa ambicijom dubokog zadiranja u školski program?
Osobno mislim da može.
Osim što je taj put već usporen sve snažnijim otporom umjerene političke struje unutar vlastite stranke (koja je u pogledu Titove povijesne uloge spremnija se prikloniti Franji Tuđmanu negoli svom aktualnom predsjedniku), mislim da je i većina hrvatske javnosti spremnija prihvatiti Papinu političku sliku. Jedino što bi Karamarkovoj rođačkoj liniji moglo ići na ruku je pretpostavka da bi eventualna revizijska komisija, koja bi pročešljavala povijesnu istinu, mogla povjerovati u to da je i sam Papa učio iz krivih udžbenika, što je malo vjerojatno, ali ne i sasvim nemoguće. Tome u prilog ide i činjenica da je hrvatski katolički kler tadašnju audijenciju Tita pri Svetoj Stolici primio kao veliki udarac Crkvi u Hrvata – kojoj je i danas milije i draže to kako zbori Karamarko, nego Papa Pavao VI.
Čija će istina na kraju prevagnuti pokazat će vrijeme (kada i ako ono uopće dođe). Nema spora da je Karamarko diplomirani profesor povijesti, ali Hrvatska je ipak katolička zemlja i u tom pogledu nema velike dvojbe – Papina RIJEČ je ZAKON.
Stoga, drugarice i drugovi, dame i gospodo – pođimo u Miru.
