Uvijek sam mislio da je drug Edvard Kardelj bio kompliciran čovjek. Ovaj dojam stekao sam još kao aktivni omladinac čitajući njegovu raspravu o pravcima razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja. Stariji se sigurno sjećaju tog poznatog dokumenta koji je bio sažet na nekih dvjestotinjak stranica školskog udžbenika. Riječ je u biti o radnom materijalu koji je trebao poslužiti kao osnova za diskusiju o daljnjem razvoju tadašnjeg jugoslavenskog socijalističkog sustava - glavnoj temi dnevnog reda 30. sjednice CK SKJ, održane u srpnju 1977., dva mjeseca prije nego što smo napucali SSSR u finalu europskog prvenstva u košarci.
Moja osnovna zamjerka je bila ta da se sve moglo reći sa upola kraćim tekstom, a ne cijelu raspravu razvesti na toliko stranica da bi se shvatilo kako funkcionira Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, kamo idemo i čemu stremimo.
Danas, 34 godine kasnije - dva tjedna nakon što smo ispali u prvom krugu europskog prvenstva u košarci - kada ispred mene stoji popis obavezne literature o političkom sistema Europske unije, koji je potrebno proučiti prije odgovora na povijesno referendumsko pitanje o ulasku Hrvatske u kapitalističku zajednicu europskih država, shvaćam da sam bio potpuno u krivu. Kardeljeva školska knjižica je bila obična slikovnica u odnosu na ovaj podeblji svezak političkog evanđelja koji nam stiže iz Brisela.
U ono vrijeme nitko, barem pred mene nije postavljao pitanje slažem li se ja sa time ili ne. Bilo je jasno da se slažem, trebalo je samo naučiti par lekcija za ocjenu. Ali sada se od mene očekuje da donesem ozbiljnu političku odluku, i to na temelju opsežne dokumentacije koja premašuje i nekoliko tisuća stranica.
To je naime obavezna lektira koju bih trebao pročitati ako želim izaći na predstojeći referendum kao odgovorni građanin, čovjek, drug i domoljub kakav i priliči liku i djelu politički svjesnog i pravilno usmjerenog hrvatskog glasača koji odlučuje o europskoj budućnosti svoje zemlje. Upravo kao takav, odgovorno tvrdim da je za jednu tako važnu zadaću potrebno znati apsolutno sve što je napisano, opisano i objašnjeno u literaturi pod slijedećim naslovima:
- Ugovor o pristupanju EU
- Lisabonski ugovor
- Ugovor o Europskoj uniji
- Ugovor o osnivanju Europske zajednice
Na prvi pogled ovaj spisak mi nije budio previše razloga za brigu, ali kada sam krenuo u akciju svladavanja gradiva uvidio sam da je sve to nemoguće za savladati u roku manjem od četiri mjeseca koliko mi stoji na raspolaganju da shvatim najprije što je to opće Europska unija, kakva pravila u njoj vladaju i pod kakvim uvjetima mi ulazimo u tu zajednicu. Samo Lisabonski ugovor sadrži cca 650 stranica koje vode na slijedećih 3000 sa raznim zakonskim aktima i pod-aktima. Ni Sedam sekretara SKOJA zajedno ne bi uspjeli pročitati, koliko toga ima.
Osim toga, radi se o četiri krucijalna pravna dokumenta, sa veoma kompliciranom pravnom strukturom, što i profesionalnim pravnim ekspertima veoma otežava razumijevanje. To znači da ću na referendum izaći potpuno nespreman, i jedino rješenje u takvoj situaciji biti će to da mi netko šapne ispravan odgovor.
Moram priznati da mi se takav način rješavanja ovog problema nimalo ne sviđa. Sve bi bilo dobro da sam ja izolirani slučaju, ali isti problem imati će i svi koji izađu na referendum, što znači da o europskoj sudbini Hrvatske na kraju odlučuju sami neznalice.
Dakle, čemu onda referendum? Zar samo zato da bi aktualna politička vlast mogla svu odgovornost za ovaj čin prebaciti na leđa naroda. Znate ono - narod je odlučio, mi smo samo potpisali odluku.
No dobro. Narod će odlučiti. Poslušat će one kojima vjeruje da znaju. Ali tko su oni? Da li postoji ijedan čovjek u Hrvatskoj koji će temeljito proučiti sav navedeni materijal?
Ja u tako nešto iskreno sumnjam, i bojim se da ćemo na kraju svi odlučiti na osnovu sažetaka, a to je isto kao da sklapate ugovor sa telekomunikacijskim operaterima na temelju informacija koje ste dobili na akcijskom štandu na Korzu, gdje sve izgleda kristalno jasno. Tek kada vam stigne prvi račun shvatite što ste potpisali i počne vam se mutiti, a mrak na oči padne vam tek onda kada dobijete službeni odgovor na zahtjev o raskidu ugovora.
Ovdje je situacija slična, samo što je rizik puno veći.
Zato mene u ovom trenutku više zanimaju uvjeti IZLASKA nego uvjeti ULASKA u EU. U tom smislu predlažem da Vlada RH, sada kada je završila pregovore sa Europskom unijom, započne ozbiljne pregovore sa vlastitim narodom kako bi saznali odgovor i na ovo pitanje - po meni ključno.
Obzirom da je pregovore vodio HDZ, cijena ulaza u EU otprilike mi je poznata (manje-više sve po kunu) i tu se više nema što popraviti, ali veoma bi me zanimala cijena izlaza.
Za moju osobnu referendumsku odluku to je veoma bitna informacija, stoga bih volio da mi netko od hrvatskih pregovarača odgovori na slijedeće pitanje:
Ako poslije svih pregovora, dogovora i ugovora, Hrvatska ulazi u Europsku uniju na temelju rezultata referenduma, može li na isti način jednako lako (referendumskom odlukom) izaći iz te Unije, ili bi za takav čin bilo potrebno proći novi pregovarački ciklus od nekih desetak i više godina, uz posebno plaćanje računa?
U slučaju da je za izlazak iz Unije dovoljan samo referendum, onda mi se avantura ulaska i ne čini tako velikim rizikom; štoviše, zašto ne isprobati, pa ako ide-ide, a ako ne ide - doviđenja. U suprotnom, oprez!
Povijesno iskustvo daje mi za pravo da tako razmišljam.
Teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja, u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji - u koju smo, kako je pisalo u pristupnom ugovoru, ušli dobrovoljno i mogli izaći dobrovoljno - završila je Domovinskim ratom. Hoće li i praksa kapitalističkog upravljanja, u kapitalističkoj uniji europskih država, završiti na isti način ako jednoga dana odlučimo dići sidro?
Europska unija nije humanistički savez Nesvrstanih... Sa okrutnim kapitalom nema zafrkancije.
