Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima
Pročitajte I.poglavlje Skladna zemlja tame
ili sažetak I. poglavlja: U zemlji nepostojanja Atrofolu kojom je vladao car Eguzufrilej obitavale su ljudske duše međusobno jednakog izgleda i neugledne poput sjenki. Imali su samo kratkotrajnu spoznaju i uvijek im se činilo da su prije samo nekoliko dano onamo smješteni, iako je njihovo stanje nepostojanja trajalo vječno. Gospodar ih je mirno podsjetio na navodni rat između nebeskog svijeta Himela i paklenog svijeta Ignedisa, u kojem su ti svjetovi potpuno uništeni, a oni su kao neutralna bića ostali zaštićeni i u procjepu između njih. No, upozorio ih je da bi se procjep uskoro mogao srušiti i donijeti im propast, a pokazao je i svoje licemjerje jer im je iznenada počeo prijetiti da će biti oštro kažnjeni ako prijeđu granicu atrofolskog svijeta. Na atrofolskom mirnom svodu uskoro su se pojavile glasne i razorne munje i među dušama je zavladala panika te su proklinjale Egzufrileja zato što im nije dao obećani mir, no jedino je mudrac Vulisard ostao miran, razuman i pribran. Lijepa, ali zla demonka pokušala je pobuniti sve mještane carstva, uvjeriti ih u zlobnost Egzufrileja i potaknuti na bijeg, ali ih je Vulisard nastojao smiriti. Gospodar nepostojećih jako se razgnjevio na nju te ju odluči protjerati iz svijeta nepostojećih, ali ona ga je i dalje vrijeđala i pokušala ga hipnotizirati moćima svoje ljepote kako bi mu mogla preoteti vlast. Nakon kratkotrajne borbe odbacio ju je prema atrofolskom svodu koji vodi u zemaljsku stvarnost i osudio na pakao poslije nje te je ona proklela i njega i Vulisarda, najavljujući osvetu. Nakon toga se Egzufrilej odmah umirio i dušama omogućio sklad koji im je i obećao.
II poglavlje, Cijena istine
Ubrzo se sve nastavi harmoničnim tokom, kao da mračna ukaza i posljednja ostavština iz svijeta zla nije niti poharala Atrofol i pokušala svrgnuti njenog strogog , ali pravednog vladara. Sve opuštene duše već su zaboravile na nedavne nevolje, osjećajući se kao da je tmurna prošlost ostala daleko iza njih, a pod vedrim sivim svodom, koji niti jednim svojim djelićem nije najavljivao spomena vrijednu oluju, prostirao se gotovo beskrajni stol ispunjen čarobnim užicima svijeta postojanja. Na satenskom svijetloplavom stolnjaku, savršeno glatko i čistom, čija je svaka mrlja iščeznula čim je bila stvorena, ležalo je meso divljači čiji se sočni, puni okus i opojni miris doimaše kraljevskim, a bezbrojne slastice načinjene od najsavršenije čokolade, posute najslađim voćnim sirupom dovodile su duše na granicu lake smirenosti i pretjerane, gotovo razorne euforije. Premda se umjesto snažnih zubi i hitroga jezika u njihovim ustima nalaziše samo neopipljivo sivilo, osjetilo okusa ih je od početka vjerno služilo i u slasticama su uživali poput najsretnijih ljudskih bića, koji na svijetu nisu samo prolaznici, već izabranici kojima je podareno najveće bogatstvo i predodređena najznačajnija djela. Božanska glazba, koju ljudski um nije mogao niti zamisliti, a stvoriti niti najobdareniji smrtnik, odjekivala je iz visina, a njena nepogrešiva melodija gotovo je hipnotizirala sve žitelje Atrofola. Nekad očajne i izgubljene duše sada su bile zauvijek spašene, a puki svjetovni užici i glazba koja zapanjuje, većinu je zaokupila i navela ih na bezuvjetnu poslušnost i poštivanje vladareve jedine zapovijedi bez iznimke. No, u moru beznačajne mase, jednolične poput sive rijeke bijesnog i nezaustavljivog toka, postojalo je pošteno i iskreno stvorenje, čija se smirenost nije mogla kupiti materijalnim blagodatima postojećeg svijeta i kojemu blaženost i bezbrižnost nisu bili dovoljna naknada za zanemarivanje prave istine koja stoji iza smrti prelijepe, ali zle demonice.
-Poslušaj me mudri mladiću! Znam da vjeruješ našem gospodaru i da si želio zaustaviti kaos koji je ono zapanjujuće žensko stvorenje željelo stvoriti. Usprkos tome, ja sve jače sumnjam u uvjerljivost svijeta koji nam je darovan kao utočište. Jasno mi je da smo svi donedavno bili bespomoćna bića izbrisana pamćenja i da bismo zauvijek propali da nas veliki sudac Atrofola nije izbavio. No svejedno ne vjerujem da su njene riječi bile potpuno besmislene. Moramo razgovarati!- dok je Vulisard uživao u aromi slatkog crvenog vina, plešući uz raznoliku, umirujuću glazbu, sjenka neugledne i obične pojave, ali riječi moćnih i vrlo utjecajnih, počne ga hitro i odlučno pratiti, ne bojeći se s njime podijeliti sve svoje sumnje.
- Ako želiš uzrokovati nemir poput nje i ako dovodiš u pitanje smisao zemlje u koju smo velikodušno primljeni, pobrinut ću se da tvoja sudbina bude ista kao njena!- ispustivši praznu kristalnu čašu, Vulisard gnjevno krikne na stranca koji mu se obratio, a u dugo mirnoj šupljini očiju počele su sijevati oštre i kričavo žute munje, razgranate na bezbroj sićušnih žilica.
- Možeš mi vjerovati, jer obećajem da neću učiniti ništa preuranjeno niti nepromišljeno. Obećajem da ću strpljivo ću čekati da shvatiš što me zbilja mori.Zovem se Senueto i ako su uistinu postojala carstva koja je Egzufrilej spominjao, onda dolazim iz razrušenog Himela i spreman sam nam donijeti samo najbolje.-unatoč silovitom Vulisardovom odgovoru i neuljudnim, naglim prijetnjama, spokojni Senueto je tihom, smireno i posve staloženo nastavio mladića uvjeravati i opravdanost i povoljnost svojih namjera.
-U redu je sumnjati sve dok ne učiniš nešto zbog čega ćeš požaliti, a ti si me uvjerio da za takvo nešto nisi sposoban. Oprosti što sam tako naglo opovrgnuo tvoju dobrotu, poštenje i razumnost. Nadam se da će te vrline biti vidljive u tvojim budućim odlukama. Možda je upravo moja nova procjena kriva, a istinita je slika ona koju sam tek maloprije o tebi stvorio, no usprkos blagom nepovjerenju, dat ću ti još jednu priliku. Ako je struktura ovog svijeta uistinu tako čvrsta, skladna i pravedna, onda ćeš biti oštro kažnjen ako lažeš ili planiraš spletke i podlosti.- u bistroga duha Vulisarda konačno je ušao tračak nakratko izgubljenog razuma, no uporno se nameće teška i naporna nedoumica- nije li ipak pokazao nerazumnu naivnost ili pretjeranu popustljivost i dobrotu?
-Nećeš požaliti što si prihvatio moje ideje i odlučio razmisliti o mojim nedoumicama. Tvoje će se strpljenje i dobra volja višestruko isplatiti. Ipak, nisi moj jedini istomišljenik i ne sumnjamo samo nas dvojica u sve što nam je najljepšim riječima rečeno. Ne pitamo se samo mi jesu li najsvečanije riječi samo vanjština iza koje se skrivaju izopačene i zle namjere. Negdje blizu guste plavičaste koprene koja omeđuje Atrofol, stražari moj vjerni drug Anfolije, koji me je u posljednjem trenu snažno privukao sebi i spasio od silovitog groma. Zaradio je moju vječnu odanost i postao moj najiskreniji prijatelj. Uz njega ću ostati usprkos svim nedaćama. -ushićeni Senueto bio je spreman svojem novome drugu Vulisardu povjeriti sve tajne i otvorivši srce izreći najteže tlapnje te je njegovo lice sjajilo blagom neonskom svjetlošću, odajući veliko olakšanje.
- Ne dugujem ti ništa i ne želim zbog tvojih uvrnutih uvjerenja izdati gospodara Egzufrileja! Obećao sam da ću te saslušati i pomoći ti u djelima koja ga neće naljutiti niti poremetiti ravnotežu Atrofola, ali nemoj si odmah utvarati da sam tvoj istomišljenik. Ponavljam ti, ako ugroziš vladavinu velikog suca...-mrežnicu Vulisardova oka sada su oplahivali tamnocrveni gromovi, sjaja jezovitog poput đavoljih očiju, a iz njega je sukljao još veći gnjev nego prije, no dok ga je bijes gotovo savladao i dok je skoro odlučio odustati od danog obećanja, prekine ga mukli zveket mačeva, probudivši ga iz ljutitog transa.
- O ne! Anfolije je zapečatio svoju sudbinu! Njegovom postojanju sada prijeti vječni kaos, nelagoda i muka praćena velikom tugom! Ne moraš stati uz mene niti podržati moja uvjerenja. Ali molim te da odmah pođeš sa mnom, jer uskoro će biti prekasno. Propao je ako ga odande što prije ne izbavimo! Nisam ljutit radi svih grubih uvreda i prijetnji koje si izrekao i razumijem tvoje slabosti. Iako nam je podaren sklad, znam da nepotkupljive duše poput nas žive u nesređenom i neizvjesnom dobu. Samo kreni za mnom, jer ako budeš oklijevao zadnja prilika za rješenje te neizvjesnosti i sređivanje naše sudbine mogla bi biti nepovratno izgubljena.-smirujući i sokoleći razbješnjenog mudraca, hrabri Senueto potrči u pomoć svojem vjernom drugu, kao da nema što za izgubiti.
-Govori što se događa prije nego stignemo do cilja! Ne želim sudjelovati u borbi koja može nepovratno pokvariti moju sudbinu, a nije nužna za moj opstanak!- izvikivao je za njime Vulisard dok su munjevito jurili dvoranom najveće gozbe, čiji je mirni, desetke metara visoki svod zanemario kaotičnost njihovih osjećaja, ostavši mirnom i stabilnom gornja granica Atrofola. Dok su rušili čvrste hrastove stolove primamljivih blagodati, razgrćući beskrajnu rulju sjenki koje su im stajale na putu, iza njih je ostajao metež prožet prolivenim vinom i nekoć besprijekornim slasticama koje su se nezaustavljivo pretvarale u beskorisnu i nesuvislu kašu prosutu hladnim kamenim podom.
-Dobro da smo se našli na rubu carstva kada je naivni Anfolije očajnički zatrebao pomoć protiv nadmoćnog neprijatelja. Inače bismo bili potpuno bespomoćni. Sreća nas je služila i zato ćemo na vrijeme doseći granicu carstva.- ushićen i ispunjen euforijom, ali istodobno prestravljen i proždiran neizvjesnošću, Senueto je namjerno i bez razmišljanja razotkrio ozbiljnost ludosti koji je spremao.
- Naivni luđače! Misliš da si dostojan prekršiti zabranu prelaska svete i neponištive granice. Prozvao si se hrabrim mladićem stvorenim za velike stvari, ali prekršiti zakletvu danu Egzufrileju nije hrabrost, već ludost! Ako želiš nastaviti, moraš prvo prevladati mene!- Vulisardove oči pretvoriše se u vatreni vir ispunjen tamnim demonskim crvenilom i on odlučno pohita za svojim odbačenim saveznikom, hoteći ga primiti za ruku i prisilno odvuče što dalje od tog opasnog mjesta. Njegove tanke sive ruke, nestabilne gotovo poput sjene, bile su već odlučno ispružene i napete svom silinom, a iz svoje najskrovitije dubine, izvukao je posljednju snagu, kako bi munjevitim trkom dostigao odvažnog, ali nerazumnog Senueta. No dok se već činilo da su im se dlanovi spojili, i da će Senueto biti zaustavljen u svome besmislenom naumu, odlučni mladić prkosno poskoči i u letu probije gustu maglu prožetu crnilom.
- Nećeš me zaustaviti! Ako mi ne želiš pomoći ,nestani zauvijek i ne usuđuj se gaziti moja temeljna uvjerenja! Tako ćeš postati ćeš tek jedna od zapreka koju ću na svome putu bez oklijevanja uništiti!- smrknuvši svoj ozbiljno lice, iz kojeg je isijavao ponos, odlučnost, ali i bijes, borac Senueto je ostavio uplašenog i frustriranog Vulisarda iza sebe i posegnuo za dugim srebrnim mačem koji je poraženom Anfoliju u žaru borbe izbijen iz ruke. Ispred pokorenog pronalazača istine, koji je cijelu svoju sudbinu stavio na kocku kada bi otkrio smisao svoje trenutne stvarnosti, stajalo je krupno biće kože crvene poput žeravice, presvučeno zlatnim, pečatima pokrivenim oklopom koji se protezao od prsa pa sve do koljena. Tik ispod njegovih grudi, okružen mnogobrojnim neuglednim znakovima koji su zračili mistikom nepostojanja, bijaše otisnut simbol čvrstim i debelih crnih rubova- sveti simbol Atrofola. Veliki i izdaleka vidljivi krug ispunjavala je monotona magla u kojoj bijaše utopljena jedva vidljiva rulja, a iz svakog od minijaturnih tjelesa kao da je bio isisan život, a osjećaji protjerani u nedostižnu dubinu. S njegove lijeve strane stajao je mnogo sitniji krug ispunjen idiličnim, blago namreškanim oblacima i sjajnim anđelima čistih, mekih krila i raskošnih te dugovječnih aureola, a maleni desni krug držao je siktavo plamenje oštrih jezika i rulju zlih lica s dugim, oštrih i zavinutim rogovima. Daleko iznad meteža tih triju krugova, odijeljen gustom maglom, bijaše okrugao pečat ispunjen trnjem prekrivenim stazama, koje su uvijek završavale u bezizlaznom ponoru. Ugljeno crni rog zastrašujućeg čuvara Atrfola usijao se i pocrvenio te on razjapi snažnu čeljust, pokazavši crne oštre zube, istodobno groteskne i skladno posložene.
- Pripremi se za propast! Suprotstavio si se jednom od najodanijih slugi Egzufrileja! Sada ću uništiti tvoju bijednu dušu. Postat će izgubljena i beživotna olupina iz koje iskre očajne misli bez osjetila. Udarcem si mi oduzeo osjetilo sluha. No moj oštri vid te neće izgubiti sve dok te ne zadesi najgora sudbina!-kriknuvši na skrušenog Anfolija, opako stvorenje visoko podigne sablju kako bi ga sasjeklo, no u zadnjem trenu, ukaže se njegov spasitelj polako se probivši kroz tanku koprenu.
Senueto je prijeteći držao snažni, ali laki zlatni mač, ljutito stisnuvši njegovu elegantnu dršku ukrašenu draguljima, spreman da obrani čast onih koji su bili spremni podnijeti cijenu istine. Na tankoj, iako neuništivoj oštrici, za koju se govorilo da može prosjeći i same granice svjetova, zasvijetli sveti simbol Atrofola, odajući zvijeri njegovu prisutnost.
-Zar si i ti odlučio oglušiti se o Egzufrilejevu zapovijed i napasti njemu odana stvorenja. Vrati se dok još možeš i učini svoju kaznu blažom. Jedino tako će tvoje muke biti podnošljive i prolazne! Spasi vlastitu vječnost dok još postoji velikodušna prilika koju sam ti dao.- strogi i oštri čuvar onesposobi jadnog Anfolija udarcem snažne metalne čizme i uperivši svoj mač u uljeza izrekne jedino i konačno upozorenje.
- Nikada neću odustati! Morat ćeš me učiniti bespomoćnim ako želiš da prestanem!- uzvikne Senueto nepokolebljivo dok plamen u njegovim očima sukljajući navješćivao srdžbu koju nije moguće obuzdati.
- I hoću, tako mi moći Atrofola! Kunem ti se da će te Veliki Sudac osobno baciti u najdublji ponor pakla!- prihvativši izazov koji ionako nije smjelo odbiti, opako stvorenje zamahne svojim razornim oružjem, pogodivši oštricu Senuetova mača.
Činilo se da su oba protivnika nepobjediva i da će sukob trajati gotovo vječno, jer Senueto se vješto obranio od svakog neprijateljeva napada, dok je demon besprijekorno i neuhvatljivo izbjegao gotovo svaki udarac koji bi ga lišio jednog od preostalih četiriju neprocjenjivih osjetila. Unatoč prodornom zveketu mačeva koji je poput grmljavine nadaleko odjekivao, i ogromnim iskrama koje bi nastale svakim susretom njihovih prodornim moći, oštrice ostadoše netaknute, kao da su uistinu bile izrađene za vječni rat između Himela i Ignedisa.
- Odmah se vrati i priznaj uzaludnost svojeg očajničkog čina! Inače ću prenijeti našem gospodaru vijest o luđaku koji je odlučio okupiti šačicu ljudi i srušiti njegovo beskrajno carstvo!- poput zatočenog psa, koji očajno tuleći vapi za slobodom, bespomoćan u kidanju čvrstoga lanca koji ga je lišio sviju blagodati življenja, bijesni Vulisard primakne se maglovitom sloju, ostavši nekoliko koraka ispred zabranjene linije. No, u zamornom žaru borbe koji je već iscrpio njihove snage, kad je bilo samo pitanje vremena tko će od njih pokleknuti i počiniti kobnu pogrešku, Senuetov mač prohuji iznad vrška roga njegovog demonskog protivnika i proreže membranu koja je Vulisarda dijelila od jedinog i najvećeg grijeha. Začuje se snažni prasak i prorez oslobodi svjetlost kakvu zemlja nepostojanja nije nikada iskusila, a hladni olujni vjetar poput vira usiše nevinog i poštenog Vulisarda na opasnu stranu, gdje se bojao zakoračiti kako bi ostao bezgrješan.
- Ne! Tko god mi je ovo učinio, skupo će platiti! Ti si za sve kriv,izdajico svoga spasitelja. Da me nisi doveo do mistične koprene, ne bih postao kršitelj jedinog uvjeta sklada i lagodnosti ove zemlje. Zašto si zadirao u nešto što je trebalo ostati netaknuto i poput luđaka izazivao sudbinu, kao da si spreman platiti i najveću cijenu istine!?
