Izumrla jadranska vrsta morskog psa pronađena u Crnom moru
Glavni odbor potvrdio Milanovića za SDP-ova kandidata za predsjednika Republike
Božinović: Država i kompanije moraju činiti sve u zaštiti od kibernetičkih napada
Plenković: Idući tjedan Vlada i predsjednik o imenovanju Markića ravnateljem SOA-e
Voštana replika kipa A. Lincolna rastalila se zbog ogromnih vrućina u Washingtonu
Michael Jackson je umro s 500 milijuna dolara duga
Umjetna inteligencija uči jezik tumora radi bolje dijagnoze

  biLJana

Čežnja za Bogom

  Biljana Kovačević           31.05.2024.         1661 pogleda
Čežnja za Bogom

Zašto su ljudi počeli vjerovati da je Stvoritelj prestao „govoriti“ prije 2000 godina i da danas nema više što za reći? Zašto bi pisanje Biblije / ili drugih svetih knjiga / Njegovog obraćanja ljudima ( preko izabranih ljudi ) trebalo biti dovršeno?! Ako je ljudski razvoj, bar u pogledu svjesnosti relativno ograničen, ne možemo baš reći neograničen, jer postoje stupnjevi – nivoi svjesnosti koje čovjek u ovom tjelesnom obliku i materijalnoj prirodi može postići, tada niti njegov odnos sa čovjekom ne može prestati dok god se ljudska vrsta razvija.

Za pretpostaviti je da se Stvoritelj brine o svome Stvorenju/ stvaranju, dok god ono postoji. Kako se uvjeti života mijenjaju, okolnosti u kojima živi i stvara čovjek, tako bi se trebala mijenjati / usklađivati i pravila života / življenja, bivstvovanja, podložna tim promjenama. U svem tom, nazovimo kaosu, može li čovjek sam, bez vodstva ostati na pravilnom putu za njega i znati razlikovati dobro od zla?

Kako prepoznati zlo i oblik u kojem se pojavljuje, kada ono poprima forme koje su sklone zavaravanju? Kako se obraniti i zaštititi dok navlači ljupko lice i prijetvorno se prikazuje prijateljskim i dobrohotnim? Tko je namjestio igru da se ON obraća samo posvećenima? Zar nije direktna komunikacija uvijek brža i dragocjenija od posredne?

Nove tehnologije nas upravo uče skraćivanju puta u komunikaciji. Informacije moraju što prije stići do mjesta primjene. One zakašnjele postaju neupotrebljive, pogotovo u današnje vrijeme kada smo svjedoci da se sve oko nas ubrzava / način života, vrijeme, događaji ...

Ako držimo da je Svevišnji Tvorac svega, kako to da bi on sam izabrao toliko neučinkovit način obraćanja svome djelu? Kada se nalazim u opasnosti po život, hoće li On poslati neko sveto lice da me upozori? Ili će to učiniti direktno, kroz već ugrađeni kanal komunikacije dati znak da se sklonim sa opasnog mjesta? Što ako su, a jesu, obraćanja osobna, koja se tiču svakog posebnog bića koja je učinio toliko različitima?

Neka opća pravila moraju važiti za sve, no postavljaju li ljudi svi u isti čas ista pitanja, obraćaju li se Molitvom za iste stvari u isto vrijeme? Nalaze li se svi istovremeno u istim životnim nedaćama? Kakav bi to bio Bog kada nam se ne bi obraćao u samotnim satima vjerujući da će u danom trenutku čovjek dovući u sjećanje sve napise u svetim knjigama kako bi olakšao sebi nevolju?

Što je sa onima koji nisu nikada pročitali, koji ne znaju čitati? Da li je njih ostavio na milost i nemilost „odabranima“ koji su također sačinjeni od ljudskog mesa, znači kvarljivi, pokvarljivi i skloni manipulacijama? Hoću li sve odgovore naći u Svetištima iako za odlazak do njih nemam mogućnosti? Što ako se nikada u životu ne uspijem popeti na Tibet? Što ako u mome mjestu stanovanja ne postoji Crkva religije / vjeroispovijesti kojoj pripadam?

Što ako sam nepokretna i vezana za krevet? Hoće li me njegova Milost zaobići? Neće željeti sa mnom „razgovarati“ osim preko svećenika kojeg nema u blizini? Ostat će nijem na moja pitanja?! Ako sam hulja, lopov, ubojica, hoće li okrenuti glavu od mene? Nepoželjnima je ulaz u neke Crkve zabranjen. Što da čine oni koji se žele pokajati za svoje grijehe? Zašto se samoubojicama ne daje odrješenje od grijeha ovdje na zemlji kao drugima ? Zašto ih se sahranjuje bez svećenika, mise ...?

Uzimanje života koji si dobio na dar jest nepoštovanje tog dara i darovatelja, no znamo da to ljudi čine u pomračenim stanjima svoga uma. Prožeti emocijama od kojih više ne vide izlaz iz nevolje u kojoj su se našli. Okreće li Bog svoje lice od njih?

 Sklona sam vjerovati da se obraća svima. Sve drugo mi nema smisla. I to ne samo u trenutku dok tražimo, već svakodnevno, na razne načine. Čovjek je zatvorio svoje oči za znakove pokraj puta.. One koji ih prate proglasio je praznovjernima. Ja sam svoj život znatno olakšala kada sam otvorila oči i uši i sva osjetila. To ne znači da sam odmah time bila zaštićena od svih nevolja, naprotiv, one su se dešavale jednako kao i svima drugima, no ja sam pronašla svoj mir u sebi. Svakodnevno učim tumačiti i provoditi, shvaćajući da je moj život samo moja osobna odgovornost. Istina jest da smo društvena bića, da živimo u zajednici, no spoznaja da ne mogu utjecati na drugo ljudsko biće da se mijenja ako to samo ne želi, uvelike je skinulo teret sa mojih leđa. Nisam odgovorna za tuđe izbore. Nisam odgovorna za tuđa ponašanja i riječi. Nisam odgovorna za njihove posljedice.

Izreka koju često volimo izgovarati „Svatko je kovač svoje sreće“, mislim da izgovaramo mahinalno, ne shvaćajući njeno pravo značenje. Ljudski problem jest u tome što nam se čini lakše i bezbolnije upravljati drugima nego vlastitim životom. Neka boli druge, ne nas... I to je zabluda u kojoj se mnogi izgube ne računajući da se sve vraća ( „Sve se vraća, sve se plaća“). Plaćanje ceha na kraju je daleko bolnije nego postupno plaćati male račune.

Da je naš odnos sa Bogom osoban vjerujem iz razloga što nismo svi sposobni shvaćati na istom nivou značenja, niti ih razumjeti, niti ih tumačiti. Niti je naš poziv jednak u svakog pojedinca. Netko nikada ne posegne za Bogom. Vjeruje da ne postoji. Sam objašnjava što misli da može sam. Prebacuje to na znanost, dokazivanja nevidljivog vidljivim... Smatrati da nešto ne postoji samo zato što to ne možemo trenutno vidjeti, osjetiti ili spoznati  znak je prevelikog pridavanja važnosti sebi i svojim sposobnostima koje su ograničene samo na pet čula. Tako je u prošlosti mnogo toga zanijekano što je izvan osjetilno / ultrazvuk npr. / i mnogo toga što životinje, koje smatramo nižim stvorenjima od sebe, čujno i dohvatljivo ( glasanje i „razgovori“ među dupinima, kitovima, pticama i ostalim stvorenjima ), njihovo predviđanje opasnosti i slično.

Zašto je ljudima tako teško priznati da su zbunjeni vlastitim životom i da plivaju od obale do obale neizvjesnosti? Da toliko malo znaju? Da im je potrebna pomoć? Da upute o vlastitom razvoju i življenju ne mogu pronaći kod drugog čovjeka? To je kao da se držite uputa za sastavljanje motora automobila po uputama za sastavljanje motora aviona. I tu su tipovi različiti, kamoli ne čovjek od čovjeka.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana