Pratim ovih dana suđenja našim generalima i ono što me uvijek iznova čini zabrinutim
je pomisao da će nastradati netko nevin, dok će oni pravi krivci ostati nekažnjeni.
Ono što najviše otežava situaciju svakom potencijalnom osumnjičeniku jeste činjenica
da je sucima teško utvrditi punu zapovjednu odgovornost u onim akcijama za vrijeme
kojih su počinjeni zločini. Odvjetnički timovi upravo u tom dijelu traže alibi
za svoje branjenike, jer rasteretiti nekoga zapovjedne odgovornosti znači više
od polovine dobro obavljenog posla u obrani klijenta.
Da se razumijemo. Utvrđivanje zapovjedne odgovornosti ne znači automatski i krivicu za pojedina djela koja se stavljaju nekome na teret, ali jasno utvrđivanje imena odgovornih zapovjednika cijeli tijek suđenja usmjerio bi na pravi trag u rasvjetljavanju svakog nemilog slučaja.
Na prvi pogled utvrđivanje zapovjedne odgovornosti izgleda lagan posao jer u svakoj dobro uređenoj vojsci vojna hijerarhija je toliko jasna da je gotovo nemoguće ne znati tko je bio odgovoran za pojedinu akciju u određenom području, ili općenito utvrditi svaki opseg nečije odgovornosti. Ali ovdje nije baš tako. Otežavajuća okolnost za sve naše ratne zapovjednike (na svim zapovjednim razinama) je ta što je u vrijeme Domovinskog rata hrvatska vojska bila tek u stvaranju, što znači da su se objektivno mogle pojaviti paralelne linije zapovijedanja. U tom slučaju veoma je lako prebaciti krivicu s jedne osobe na neku drugu ili treću, pogotovo ako u pojedinih zapovjednika nema dovoljno vojničke časti da sami priznaju svoju objektivnu zapovjednu ili izvršnu poziciju tijekom ratnih djelovanja, bez obzira na rizik od posljedica koje im ne idu u prilog.
Na svu sreću, kod nas u Hrvatskoj gotovo i nema zapovjednika koji nije priznao
i precizno locirao svoju zonu odgovornosti, što uključuje i sve akcije o kojima
se vodi spor na sudovima. Zato mi nije jasno zašto se nitko ne služi tim podacima
u dokaznom postupku, kad postoji obilna arhivska građa u kojoj je to vrlo slikovito
i detaljno dokumentirano. Meni je prosto nevjerojatno da se ti dokazi olako
zaobilaze, jer mnogi časnici i generali sve to su priznali javno pred televizijskim
kamerama, a osmjeh koji se u tim trenucima vidi na njihovim licima jasno ukazuje
da ih na to nitko nije prisilio.
Ako ste zbunjeni ovime što kažem, brzo će vam sve biti bistro. Radi se o slijedećem:
Nema vojno-redarstvene akcije na području Republike Hrvatske koju je izvela hrvatska vojska a koja nije popraćena izdašnom podjelom odlikovanja zaslužnim zapovjednicima i najzaslužnijim izvršiocima vojnih zadaća. U to su uključene i sve akcije koje su sada predmet sudskih sporova.
Po nekoj zdravoj logici, svako dobrovoljno primanje odlikovanja za neke osobite vojničke zasluge je ujedno i čin kojim se priznaje vlastita uloga u zapovijedanju ili izvršavanju naređenja. Zato bi po meni tu stvari trebale biti čiste, jer, ako je to pravilo važilo onda kada je medalja donosila ugled i privilegije, znači da važi i sada kad sobom donosi i neku odgovornost.
Jedino ne važi ako kojim slučajem ima onih kojima je nekada bila čast primiti odlikovanje za nešto za što nisu bili zaslužni, pa sada upravo to žele i dokazati.
Mislite da ih ima?…E, onda ne važi.
