Časni i nečasni - svaka vlast dodjeljuje odličja po mjerilima vlastite pameti ili gluposti

Nakon što je prošle godine haški sud oslobodio generale Antu Gotovinu i Mladena Markača mnogi su hrvatski gradovi i općine požurili proglasiti ih počasnim građanima. Vijesti su stizale jedna za drugom, lokalni dužnosnici kao da su se natjecali tko će im prije uručiti ključeve grada, staviti lentu i predati certifikat kojim će laureat dokazivati čast. Još 2007. godine Mladen Markač proglašen je počasnim građaninom Pakraca, sada je to postao u Lipiku i Koprivničko-križevačkoj županija, a u kolovozu će po svoje odličje doći u Viroviticu. Gotovina je nešto popularniji pa je to zvanje stekao u Splitu, Dubrovniku, Benkovcu, Podbalju, Biogradu na moru, Staroj Gradiški, Pakracu i Zadru, a u Vrbovcu, Sinju, Polači i Osijeku dva su generala počasnim građanima proglašeni u paketu. 

Ratnik iz Pakoštana tako je pretekao bivšu premijerku i predsjednicu HDZ-a Jadranku Kosor koja je počast zaslužila u 10 gradova  (Beli Manastir, Ilok, Pakrac, Lipik, Vukovar, Otok, Omiš, Grubišno Polje, Virovitičko-podravska županija...)  te Franju Tuđmana  (Daruvar, Slatina, Ivanec, Vukovar, Zagreb, Split, Knin, Zadar i Jastrebarsko) i  Ivana Jarnjaka  (Donja Stubica, Krapina, Pregrada, Desnić, Jesenje, Mihovljan, Novi Golubovec, Petrovsko i Tuhelj) s po devet gradova, a na najboljem je putu da ugrozi i najpočasnijeg hrvatskog građanina, apsolutnog rekordera po ovom pitanju Vladimira Šeksa. On je, počasnim građaninom proglašen u 13 gradova i općina (Ilok, Otok, Beli Manastir, Valpovo, Čepin, Vukovar, Đakovo, Vinkovci, Virovitica, Slatina, Našice, Pitomača, Blato... ).

Mirjana Krizmanić: Kada bi među počasnim građanima bilo najviše humanista ili umjetnika to bi značilo da su oni važniji od političara

Među počasnim građanima hrvatskih gradova najviše je političara, vojskovođa i svećenika!  Slijede sportaši i ljudi iz inozemstva koji su se istakli u organiziranju dovoza humanitarne pomoći i promicanju ideje hrvatske samostalnosti za vrijeme i nakon Domovinskog rata te predstavnici prijateljskih mjesta s kojima naši gradovi imaju potpisanu povelju o suradnji, a daleko iza njih su znanstvenici, književnici, slikari, kipari, skladatelji, glazbenici i humanisti. 

Izborom počasnih građana pokušavaju se afirmirati  društvene vrijednosti pa se političari prikazuju kao jako društveno zaslužni, a učestala dodjela takvih titule političarima nepristojno ulizivanje vlasti.

Zašto je Vladimir Šeks najpočasniji građanin u Hrvatskoj i što ga to čini posebnim?  U jednom od obrazloženja piše da potiču iz sredine i obitelji „u kojoj je hrvatska domovina i domoljublje na najvišoj ljestvici u sustavu vrijednosti" da je „vjernik i katolik, čovjek i ratnik, skroman po prirodi i nadasve borben i energičan kada su u pitanju interesi društva i prosperitet sredine u kojoj živi» te da „kristalno jasnim pogledima na stvarnost i prilike koje nas okružuju, procjenjuje smjer političkih kretanja i nastoji im biti, ne samo vinovnik, već i onaj koji određuje i stvara okvir za budućnost".

- Kada bi među počasnim građanima bilo najviše humanista ili umjetnika to bi značilo da su oni važniji od političara, a političari si to ne smiju dopustiti. Oni tako žele uči u povijest i prikazati svoje zasluge većim nego što jesu. Svaki političar će na to pristati bez obzira u koliko gradova već nose tu titulu jer mu to diže popularnost. Predlagač neće istaknuti humanistu jer od njega neće imati nikakve koristi. Takva su vremena, urušen je sustav vrijednosti i tu se ne treba čuditi - kaže umirovljena psihologinja, prof.dr sc Mirjana Krizmanić.

Jaroslav Pecnik: Bez kriterija, po inerciji političkih elita

Politički analitičar Jaroslav Pecnik ističe da se takve stvari dešavaju jer se ne respektira tradicija i nasljeđe.

- Nije to samo sada! I ranije, prije 1990. nikada nije bilo neke sustavnosti, nije se nikada respektirala tradicija ili nasljeđe. Radilo se stihijski, nije se držalo do vrijednosti kao što se ne drži ni danas. Titule počasnih građana uglavnom se dodjeljuju bez ikakvih kriterija, po inerciji politička elita. Sebi se radi prostor za nešto buduće, građanima to apsolutnu ništa ne znači.

Svaka vlast dodjeljuje odličja po mjerilima vlastite pameti ili gluposti. Sve je premreženo političkim interesima i lobijima, osobnim i stranačkim ambicijama, a onda i ideološkim, nacionalnim i nacionalističkim frustracijama. Smisao naše novodobne povijesti iscrpljuje se između politike, rata, ideologije i uloge crkve kao mučenice.

Ne vodi se računa što su počasni građani učinili konkretno za određeni grad. Zašto bi generali Markač i Gotovina bili počasni građani Osijeka ili Virovitice? Iako je Oluja bila od općeg nacionalnog značaja ona se nije dešavala u Slavoniji, Osijeku ili Virovitici.  

Rekao bih da je to je izraz euforije čime se želi postići legitimizacija uzvišenosti Domovinskog rata, a u stranu želi gurnuti zloćine. Dodjela tih odličja i neka vrsta domoljubne licence. Ako počast dajete tim ljudima onda na neki način osuđujete Haag i sve ono što je Haag nosio kao nepravedan sud.

Među počasnim građanima gotovo da i nema pripadnika nacionalnih manjina čak ni u onim mjestima gdje manjine čine većinu. Ako ih netko predloži pa i proglasi počasnim građaninom zbog zasluga na polju svog djelovanja nacionalna pripadnost se ne nigdje ne ističe. Pripadnici nacionalnih manjina se društveno verificiraju tek kad umru. U Osijeku imate ljude koji su u svoje vrijeme bili ignorirani pa i napadani. Tek kasnije kada više ne mogu postati počasni građani povijest ih valorizira i oni postaju opće dobro pa se sjetimo nobelovaca Vladimira Preloga i Ladislava Ružičke. Nacionalne manjine su nužno zlo, imamo ih za ukras, da kažemo eto i oni ti žive, ali oni moraju biti poslušni, moraju znati gdje žive. Sjetimo se traženja lojalnosti početkom devedesetih, prije svega Srba! Stav prema nacionalnim manjinama je stav permanentnog latentnog nepovjerenja što je zapravo izraz nepovjerenja u vlastiti nacionalni etnos većine koji nije siguran kako se ponašati - kaže Pecnik.

Srđan Dvornik: Političko udvorništvo i kratkoročne kalkulacije 

Neovisni konzultant, publicist, predavač, prevodilac i politička analitičar Srđan Dvornik kaže kako je iz pregleda novijih i starijih odluka o dodjelama počasnog građanstva po Hrvatskoj gotovo nemoguće rekonstruirati neke kriterije.

- Ima tu političkih moćnika (poput Alexandera Bacha, vodeće figure habsburškog apsolutizma sredinom 19. stoljeća, Jelačića i Hedervaryja, Tita, Bakarića i Tuđmana), vojnih glavešina (O'Donnella, Boroevića, Sarkotića), znanstvenika, umjetnika, svećenika i sportaša. Ima onih koji su upamćeni kao nacionalne veličine, što god to značilo, i onih na koje se danas gleda kao na ugnjetače ili predstavnike 'tuđih' shvaćanja. Neki bi i bez nacionalističke pristranosti, po poopćivijim kriterijima, trajno zavređivali počast i priznanje, a neki su već davno zaboravljeni.

I kad pokušamo zaključiti zbog kojih su motiva razne ličnosti postajale počasni građani, naći ćemo svega - od političkog udvorništva (tu je zapravo najpoštenije razdoblje ono između 1918. i 1941.), preko kratkoročnih kalkulacija, do stvarnog uvažavanja vrijednosti. Što bi pak počasno građanstvo značilo - također je enigma. Nekim inozemnim visokim gostima to je iskazivanje više nego 'normalno' srdačne dobrodošlice (kao kad se status dodijeli Pérezu de Cuéllaru ili Forbesu Burnhamu), a neki su građani, recimo oni iz Zagreba, osim što stvarno žive u tom gradu (poput Krleže ili Tadijanovića), uz to postali još i počasni.

Prema tome, treba na počasno građanstvo i načine njegove dodjele gledati kao na jedan od izraza političkog folklora u Hrvatskoj. U njemu se, osim dodvoravanja moćnicima i lokalnih političkih igara koje sam spomenuo, može naći i veličanje mogućih, pa i stvarnih ratnih zločinaca, i to ne zbog toga što bi naši građani i građanke o njima imali nepotpune informacije i dojmove, nego baš zbog toga što odobravaju sve što im se (češće pred međunarodnim nego pred domaćim sudovima) stavljalo na teret - kao u slučaju Mirka Norca. Jednom je iznimno cijenjenom zagrebačkom gradonačelniku, Većeslavu Holjevcu, status dodijeljen ne samo dugo nakon smrti, nego i dugo nakon uvođenja demokracije. Dogodi se, kao u slučaju Strossmayera, Krleže ili Ede Murtića, da se počasnim građanstvom prizna i istinsku vrijednost, ali ako znamo da je dvojici među njima priznanje dodijeljeno tek nakon smrti, možemo sumnjati da je  grad tim zakašnjelim počastima više glancao vlastiti imidž.

Među počasnim građanima praktički nema građanki - u Zagrebu, od domaćih tu su samo Anka Berus i Janica Kostelić, a od inozemnih barem jedna - Margaret Thatcher - teško da zaslužuje ikakvu počast (druga je Majka Tereza, o kojoj se nakon smrti također saznalo raznih stvari).

Možda je u svemu tome najpoštenija općina Podgorač, koja je početkom prošle godine (doduše, sačekavši da njegova ekipa izgubi vlast) zaprijetila da će status počasnog mještanina oduzeti Vladimiru Šeksu jer od njega nije bilo nikakve koristi u rješavanju problema lokalne vodoopskrbe.

Ukratko, da bi uloga "počasnog građanina ili građanke" imala i nekog višeg smisla, trebalo bi da općine i gradovi imaju neke vrijednosne kriterije. Ako u lokalnoj zajednici nisu na cijeni intelektualna i umjetnička dostignuća ili angažman za ljudsko dobro, kako da se njihovi nosioci nađu na počasnim mjestima? Kao što je Krleža primijetio, ni u najvećem hrvatskom gradu nema ulice koja bi se, recimo, zvala po Baudelaireu; i ne samo to - gotovo da i nema ikoga kome je to čudno. Zbog toga će i počasno građanstvo dugo još pretežno iskazivati provincijalizam i nacionalizam, uz povremene sretne slučajeve dobrog izbora. Na izvjesnoj dozi šlamperaja moramo možda biti i zahvalni, jer vjerojatno zahvaljujući tome nitko se nije sjetio s tog popisa izbrisati Vuka Stefanovića Karadžića - kaže Dvornik.