Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece
  Tibor Žukina           27.02.2012.         2508 pogleda
Čari mladosti

Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima

Prethodno poglavalje

Surovi sjevernjak mahnito i grubo je šibao poniženog i razočaranog Andriju svojom kočećom hladnoćom, no jadnik se potpuno prepustio njegovoj okrutnosti pomirivši se sa svojim porazom i shvativši da ljubav koju osjeća nikada neće biti ostvarena. Prema gotovo nadnaravnom i nadljudski savršenom muškom biću koje je davno sebi prigrabilo ono što je tek sada postalo njegova želja, osjećao je gorku zavist i bijesnu, razdiruću mržnju, smatrajući ga zlikovcem koji mu je podlo i namjerno otuđio nešto neprocjenjivo i koji mora platiti zbog sve boli koju mu je nanio. Ponesen nerazumnom ljubomorom i očajem nesretne zaljubljenosti nije shvaćao da je on sam kanio unijeti kaos u njihove skladne živote i stasitom mladiću preoteti blago za koje se odavno počeo boriti, pažljivo i brižno ga čuvajući i time ga zasluživši. No, ne razmišljajući o pravednosti svojih ciljeva i težnjama onog kojem je grčevito zavidio, u svojoj je podsvijesti molio sudbinu da ga spasi bilo kojim čudom, makar onim najgorim i najtragičnijim događajima koji bi donijevši njemu sreću u drugima stvorili neizdrživi čemer.

Odjednom dotad nepovoljna i neizgledna zbivanja krenu sasvim drugačijim tijekom, jer niotkuda se prišulja ukaza koja kao da bijaše plod milosti samoga pakla iz kojeg je poslana. Kroz neopisivu gustu koprenu duboke tame, koja je čak i pred najoštrijim i najspremnijim okom zaklanjala i najbliže moguće prizore, klizeći se probije zastrašujuća silueta odmetnika te se poput vrebajućeg grabežljivca zagleda u čvrsto zagrljena mlada bića. Usporeno i tromo je koračao kroz noć, jednolično i snažno udarajući o tlo svojim tankim gumenim čizmama tvrdoga i teškoga đona, skrivajući svoje promrzle ruke ispod hrapavog i tvrdog kaputa, kao da ih ubrzo kani nenadano i naglo izvući te pokazati svoju istinsku prijeteću moć. U početku se njihova tijela doimaše kao jedno i bila su pritisnuta jedno uz drugo toliko snažno da se nisu mogla razaznati dva zasebna ljudska lika, no opazivši krajičkom oka hladnu sjenku koja joj se sve ozbiljnije približavala, Antonela se polako, nježno, ali istovremeno potreseno izmigolji iz naručja svoga mladića hoteći se uvjeriti da joj se prisutnost nemila obrisa samo pričinila. Prošavši starinske kamene klupe položene nasred pustoši koje su već mjesecima služile kao mjesto Andrijina ljekovitog samovanja, iz otvora svoje teške i trome kožne jakne zlotvor izvuče mistični bodež te ga sablasno ukočenim i polaganim kretnjama uperi u smjeru svojeg oštrog pogleda. Tada njena blaga uzrujanost i nespokojnost popraćena jetkom nesigurnošću prerastu u nesnosnu bojazan i strahovanje za vlastiti život, a njen snažni zaštitnik, začuđen iznenadnim prekidom njihova strastvenog zagrljaja i sam se previše uplašio da bi je bio u stanju izbaviti od loše sudbine.

-Pusti nas na miru, odvratni nasilniče! Idi prije nego požališ! Odakle ti pravo da napadaš nedužne ljude!? Odmah reci tko si! Što želiš od nas!?- nježni i krhki ženski glas bijaše izobličen bijesnom histerijom i panikom kojom je zračila svaki njen povik. Nastojala je svim silama tek grubim prijetnjama i odlučnim zahtjevima razuvjeriti bandita, oslabiti njegovu volju i natjerati ga da shvati kako njegov neljudski čin neće imati smisla. No, njegovo je srce bilo kameno, a duša toliko tvrda da se činilo kako riječi uopće ne dopiru do njegovih ušiju pa joj nije preostalo ništa drugo nego zavapiti u pomoć i pustiti da ju izbavi makar onaj kojem nije željela dati niti pogled dostojan ljudskoga bića.

-Pomozite ljudi! Divljak nas napada!- kad je čuo udaljene vapaje što se gotovo neprigušeni silovito probiše kroz mlaku svibanjsku noć, Andrijim venama prostruji neka sablasna slutnja na najgore, a dušu mu obuzme zapanjenost jer činilo se kao da sudbina vjerno ispunjava sve njegove molitve, čak i one zbog kojih će kasnije požaliti.

Mili pogled Antonelinih dubokih smeđih očiju postane prestravljen kad se susretne s izopačenim licem i luđački izbuljenim, ugljeno crnim očima nijemoga čovjeka koji im se sve brže približavao poput hodajućeg mrtvaca, budući da njene očajnički povici iu dalje nisu niti dodirivale njegovu svijest.

Dok su ga od samoga vrha tjemena pa sve do stopala prožimali vreli trnci prepada, straha i neizvjesnosti, u dotad bezvoljnog i nesigurnog mladića iznenada poput dobroga duha uđu odlučnost i hrabrost te on potrči slijedeći putokaze sve žešćih vapaja. Andrija prepadnut ugleda snažnu i krupnu spodobu kojoj su bljedoća i malaksalost mrtvaca te bezosjećajnost i okrutnost odanog sluge zla oduzimali sve čovječje. Zbog izopačenosti toga prizora uzbuđen posumnja da sila protiv koje se bori ne potiče sa svijeta živih, a osjetljivo i slabašno srce u njegovim grudima mahnito je bubnjalo žureći bez ritma. Unatoč svemu, niti najveća prestrašenost nije ga mogla zaustaviti da spasi nedužne ljude od grotesknog zlikovca. Svi bijedni robovi užurbanog života koji ne posjeduju stvarne ideale i nisu spoznali snagu otrovnog lijeka ljubavi, bili bi ukočeni tolikom prestravljenošću i zaprepaštenjem te bi pokleknuli pred izazovima kao da njihova borba nije ničega vrijedna, no Andrijino biće kao da je bilo hranjeno ugodnom i istodobno bolnom toplinom njegove zaljubljenosti pa je zato samo njegova vlastita propast mogla stati na kraj svim odlučnim nastojanjima. Nakon što se već vukao natrag prema svojem domu utopljenom u monotoniji mračnih ulica, sada se hitro okrene prema bespuću daruvarske periferije te odmah u mutnim obrisima zamijeti prizor bespomoćne žene na koju nasrće bijesni zlotvor. Naizgled nepobjedivi i neustrašivi gorostas koji je stajao kraj nje i dalje nije mogao učiniti ništa više od svoje krhke djevojke Antonele jer u hipu nepredvidivog trenutka nije se uspio snaći niti spoznati njihovu situaciju, a kamo li skupiti dovoljno hrabrosti da se istrgne iz nepomičnosti i oboje ih izbavi od oštrice sivoga mača. Volja koja je pak nagonila Andriju na djelovanje bila je dovoljna da poput munje pohita prema mjestu stravičnog napada te ga on nakani bez oklijevanja sasuti grubim posljednjim upozorenjima.

-Neću ti dopustiti da im naudiš!Zaustavit ću te, tko god bio! Prestani odmah!-smirujući glas nadolazećeg junaka tajanstvenom silom privuče pogled rasne djevojke čiji je mladi život bio ugrožen. Prvi puta otkad je presudni trenutak njihova susreta promijenio tijek njegova postojanja, razdragala mu je dušu, rasplamsala svijest i oživjela radost pogledom koji zrači poštovanjem,zahvalnošću i čežnjom, budeći u njemu okrjepljujući osjećaj nade u njegove najskrovitije želje. Do tog euforičnog časa, njegov bi lik samo okrznula krajičkom oka sipajući blagi prijezir i razjađujući ga snažnim omalovažavanjem, ali kad je krenuo spasiti njih dvoje potajno priželjkujući da opstane samo jedno, u njenoj se svijesti začela polagana promjena koje se kasnije može ili ugasiti ili pak s vremenom još jače bujati. Mrke oči privlačnoga Antonelinog mladića koje su kao prodornim zrakama zavodile žene i strašile zavidne muškarce, sada su bile usmjerene ka Andrijinoj iznenadnoj pojavi. Izdaleka se doimalo da iz tog elegantnog ali tmurnog pogleda dolazi olakšanje i blaga zahvalnost, no onaj čije su se oči ukrstile s Andrijinima osjećao je zabrinjavajuće neprijateljstvo, odbojnost i nelagodu. Znao je da bi ga dolazak vitkog ali neuglednog Andrije mogao uistinu izbaviti iz kobne nevolje, no kako se sumnjiva kreatura sve bliže primicala parajući zrak oštricom svojeg hitrog bodeža u njemu kao da je plamtjelo priželjkivanje da prijetnja dugo i mukotrpno građenom Antonelinom povjerenju i gotovo bezuvjetnoj privrženosti nestane pod izopačenošću toga zlobnika. Biće iz pakla kovitlalo je svojoj sabljom sve brže i žešće, ne dajući više niti trunku milosti i niti trenutak predaha za one koje je čvrsto odlučio smaknuti. Premda je njegova dužnost bila obraniti svoju djevojku Antonelu, kukavičkog gorostasa potpuno je obuzela svijest malenog i slabašnog stvorenja, iscrpivši iz njega onu posljednju hrabrost i odlučnost. Dok im se sablasna prijetnja približavala poput hitroga duha, umjesto da sve spremnije vreba na njegove slabosti planirajući kao ga uništiti, on se držao sve neodlučnijim i doimao sve nemoćnijim, polako odustajući od svake borbe. I jadna se Antonela ščurčurila, čvrsto prekriživši svoje meke i nježne ruke obavijene oko tanke crvene veste i položivši svoju pognutu glavu na grudi, kao da u strahu očekuje kraj ili pak moli sva božanstva da ju netko ipak izbavi od propasti. Nije imala snage niti istrgnuti se iz ukočenosti koja ju je obuzela, da ponovno s još većom strašću zagrliti svoga mladića i zajedno s njime lakše podnese nevolje ,već se radije odrekla njegove zaštite mahnito stisnuvši oči u uvukavši se u samu sebe jer bojazan koja ju je zarobila nije još dopuštala da ijednim pogledom okrzne strašni prizor dolazećeg silnika. Njihova jedina nada bio je mudri i odvažni Andrija koji je njoj nekoć najmanje značio, a u mladiću budio samo jetki prijezir i neprijateljstvo rođeno pritajenom borbom za Antonelinu naklonost.

-Nećeš to učiniti!- uzvikne Andrija kao u davno atrofolsko doba, kada se ne razmišljajući o posljedicama zajedno s urotnicima sukobio s vojskom Egzufrileja. Kao što je nekoć pod svaku cijenu kanio zaštiti svoje sada zaboravljene ideale, tako je u ovome trenu svoga postojanja bio spremana dati život za djevojku koja je zamijenila sve njegove želje. U presudnoj sekundi koja je odlučivala hoće li se Antonelin život nastaviti ili će bespovratno skončati pod oštricom zlog bodeža, Andrija ju munjevitom brzinom čvrsto obavije objema ruka i naglo povuče prema sebi, izmaknuvši je od udarca smrtonosnog oružja. Poljuljani ogromnim strahom, ubrzo su izgubili ravnotežu i klonuli pavši na meki travnati pokrivač čiju je boju hranila jedino mjesečeva svjetlost. Činilo se da će pali borac i jedva preživjela ljepotica uskoro odlučno uspraviti i krenuti u hitri bijeg, no taman dok se on gotovo osovio na noge, hoteći primiti poput putra meku ruku izbezumljene Antonele kao bi ju privukao k sebi i podsjetio u kojem smjeru valja potrčati, zadesila ih je neka snažna i nepokolebljiva sila. Mrklo daruvarsko nebo prošarano tek ponekim tračkom daleke zvjezdane svjetlosti kao da zabljesne nikad viđenom munjom koja istovremeno oslobađa jasni obzor rastjeravši mrak i zasljepljuje svojim omamljujućim bljeskom. Svjetlost toliko jaku da je izazivala nelagodu i bol u ljudskim očima pratio je prodorni tresak groma koji ih poput snažne zle čini odbaci na tlo te oni padnu jedno preko drugog, ne bivajući svjesni što ih je zadesilo.

- Neee! Što nam se to događa!?- zavapila je Antonela uhvativši dah tek kada je ta nasilna pojava polako minula.

- Sve će biti u redu.- brižno ju je umirivao Andrija omamljen istovremeno mahnitim udarom i snažnom ljubavlju prema njoj, iako niti sam nije vjerovao da nakon tolikoga kaosa može ikako ponovno nastupiti sklad. Užurbano joj se primakne kaneći je zagrliti i pružiti joj zaštitu, no ona tek nezahvalno počne teturati odmičući se od njegovih ruku jer u najtežim trenutcima ipak je njena misao prvo stigla k onome kojeg je i dalje najviše voljela. Zazvavši ime svoga nezamjenjivog mladića kojeg se ni na trenutak nije odrekla zbog njegova straha i nemogućnosti da joj pomogne, zaprepasti se dok je pred njenim očima zjapila samo prazna livada čija je trava plesala pod naletima žestokog sjevernjaka. Nevidljivi vihor koji je nezaustavljivo brzao,uspijevajući na neshvatljiv način u samo nekoliko sekundi dotaknuti svaku njihovu vlas, svaki cvijet, svaku vlat trave i svako stablo, u svojim je šumovima krio odjeke sablasnih riječi, koje tek u tragovima prodiru kroz tanku granicu drugoga svijeta.

- Sada ide u Atrofol. Ne možeš ga više sama vratiti. Uskoro ćeš ga sresti.- polako se ravnicom širio šapat, ne odajući odakle dopire.

- Gdje su nestali!? Marijane, gdje si! Moraš mi pomoći . Moraš ga naći!- prvobitna nevjericu pretvorila se u gorku spoznaju da je njen mladić netragom nestao, zajedno se banditom koji je na njih nenadano nasrnuo.

- Nemaš razloga za brigu. Sigurno se negdje u blizini skrio. Mora da je odlučio odvesti tog razbojnika što dalje od tebe. Kada mu uspije pobjeći sigurno će se vratiti!- Andrija ju je pokušavao uvjeriti u sretan kraj, iako je potajno vjerovao da svršetci nikada nisu skladni i pravedni, barem ne na ovome svijetu. Pitao se je li sudbina bila poštena kad je pred njega stavila silna očekivanja, ne dopustivši mu da se imalo uzdigne od sivila svijeta, je li pravda bila zadovoljena kada se njegova snažna i ljekovita ljubav pretvorila u otrov zbog svoje neuzvraćenosti, je li život bio blag prema njemu kad ga je bacio usred kaosa u kojem je pred njegovim očima skoro oduzet život.

- Čime sam zaslužila da se tako odlučno zauzimaš za mene i riskiraš svoj život da me spasiš? Bio si prema meni brižan kao nitko dosad. Odlučio si me spasio dok je i Marijan odustao od mene. Nikada neću zaboraviti sve što si napravio. Uvijek ću ti biti najbolja prijateljica.- dotad hladna i neosvojiva ljepotica konačno je pokazala da je i ona tek obično žensko biće koje more pokazati zahvalnost i koje ga ne smatra manje vrijednim od sebe. Konačno primivši njen zagrljaj, Andrija je jedva savladavao oluju koja je bjesnila njegovim mislima, a njegova savjest nije bila čista. Sakrivši svoje zlobne želje od one koju nikada ne bi želio povrijediti, slomio je njenu krutost i zadobio njeno povjerenje, zaklonivši svoje mračne tajne plemenitim djelima. Osjećao se kao da je snagom svojih želja učinio da zavodljivi gorostas netragom nestane, nanijevši bol Antoneli do koje mu je navodno stalo. Razdiran otrovom vlastitoga licemjerja, još je satima ondje s njome stajao ne dočekavši Marijanov povratak, dok je žrtva paklenoga bića dospjela tko zna u čije ruke i tko zna u kakvom obliku stvarnosti. Makar se hrabro odlučio odreći čiste savjesti kako bi osvojio njenu naklonost, svejedno nije bio zadovoljan s onime što mu je pruženo jer nije želio samo sivo i hladno prijateljstvo koje mu je nudila, nego toplu ljubav koja mu biva u potpunosti uzvraćena. Žudio je za tim neprocjenjivim čarima mladosti, Marijanu danim, a njemu nepravedno uskraćenim.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Skladna zemlja polutame



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.