Ako većina ljudi koji su branili ovu zemlju misli da su ta dva čovjeka vjerodostojni predstavnici njihovih interesa, tada smo odavna izvan mogućnosti ulaska u EU. Razlozi Vekića i Sačića razlozi su splitske Rive
Hrvatska vidje svakojakih čuda, al' ne nađe štrika za toliko Juda.
Citat Antuna Gustava Matoša navodi se kao slogan prosvjeda koji u predstojeću subotu u središtu Zagreba organizira malo poznata Udruga hrvatskih branitelja 1990-1996. Iz slogana je sve jasno: Matošem se zastire govor mržnje, hrvatstvo opet stišće šaku.
Zagrebački prosvjed bit će pokušaj reprize onoga prijetećeg masovnog okupljanja na splitskoj Rivi prije točno deset godina, 11. veljače 2001.
Tog je dana desnica, braneći navodno domoljube, pokazala prijeteći primitivizam, populističku tupost i protudemokratski resantiman. Isto će se dogoditi i u subotu. Zato treba jasno reći: potpisani je novinar posljednji koji bi podržavao Jadranku Kosor, njezinu vladu i politički način. Ali u ovome slučaju treba biti suprotno.
Nikada, a ponajmanje sada, nije vrijeme za masovke bez jasnih zamisli, preciznih zahtjeva i razrađene procedure. Okupljanje koje se sprema za subotu nije nikakav dobronamjeran politički skup, nego još jedna u nizu prijetnji europskoj budućnosti Hrvatske.
To se možda, na prvi pogled, ne čini očitim, jer je vlada Jadranke Kosor toliko loša da se svaka alternativa može činiti boljom. Ali nije.
Evo tko će, uz ostalo, na prosvjedu govoriti: ratni ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić i umirovljeni general Željko Sačić.
Obojica imaju jake osobne razloge da sruše ovu vladu, i to ne zato što ne provodi vladavinu prava, nego zato što je nastoji provoditi. Vekića posljednjih tjedana sustižu sumnje za umiješanost u ratne zločine, Sačić je zbog iste sumnje već sjedio u pritvoru. Ako većina ljudi koji su branili ovu zemlju misli da su ta dva čovjeka vjerodostojni predstavnici njihovih interesa, tada smo odavna izvan mogućnosti ulaska u EU. Razlozi Vekića i Sačića razlozi su splitske Rive.
Ti su razlozi uzrok zbog kojega ova zemlja ni danas nije u EU. I zbog tih su razloga kamate ovdje četiri posto više nego u EU.Stihija i ulica neće riješiti nijedan gospodarski problem. Štoviše, pogoršat će ih.
One neće suzbiti kaos u državi, samo će ga produbiti. »Obespravljeni radnici, seljaci i domoljubi«, skupina koju organizatori boljševičkom frazom pozivaju na ulicu, neće postati manje obespravljeni time što će pokušati srušiti proeuropsku vladu.
Uspiju li, dovest će na vlast desničarske manipulatore koji će zemlju vratiti natrag u devedesete, do kraja uništiti i gospodarstvo i ono malo pravne države što je dosad uopće ojačalo.
Zato bi »obespravljeni radnici, seljaci i domoljubi« trebali razumjeti da njihova obespravljenost neće nestati uz buku skromnoga domoljuba Marka Perkovića Thompsona, nego samo uz uporan, strpljiv i mukotrpan kolektivni i osobni napor za demokratizacijom, europeizacijom, obrazovanjem, civiliziranjem i općim odbacivanjem hadezeova društvenog modela.
Nezadovoljstvo, dakako, jest opravdano. Svakodnevica biva težom iz dana u dan. Cijene divljaju, vlada je ravnodušna i cinična, institucije nezainteresirane, budućnost neizvjesna. Ali to može biti povod racionalnim prosvjedima, a ne nerazgovjetnoj desničarskoj huci. Gdje su sindikati? Gdje je opozicija?
Gdje su aktivisti ljudskih prava? Gdje su intelektualci? Gdje studenti? Zašto na ulicu uvijek pozivaju samo zagovornici osumnjičenika za ratne zločine? Jer, njima ne treba vjerovati. Tihomir Purda, naime, nije Veljko Marić. Purda je nevin, Marić je i u Hrvatskoj optužen za ubojstvo srpskog starca.
To ne može biti isto. Razlika između Purde i Marića simbolička je razlika između civilizirane normalnosti i neciviliziranog desničarenja. Morali bismo moći razlikovati to dvoje. Ne uspijemo li, zastrt će nas noć, crna kao košulja Ivana Vekića.
