Bezbroj je perspektiva za vidjeti mjesto u kojem smo odrasli. Meni omiljena, ona je iz visine; pogled sa brda južnih predgrađa Virovitice. Već tih stotinjak metara dovoljno je da se naš grad cijeli prostre pod očima promatrača. Upravo toliko velik i živ da vam u tim trenucima svaki put iznova pokaže nešto novo.A opet, toliko malen da ga tada ugledate onako kako treba-kao gotovo beznačajan, ali jedinstven i sastavni dio nesagledivo veće cjeline.
Dom dvadesetak tisuća nas...jedini dom, a tek jedan od nebrojenih sličnih što postoje širom svijeta. Poput stanice u tkivu organizma; poput pojedinca u društvu, povezan i odvojen od tog svijeta poljima i šumama što se pružaju iza horizonta.
"Virovitica kakvu želim"...
U perspektivi grada tako izloženog prostoru, i ovo pitanje postaje izloženo, otvara se bespuću moje svijesti:
Otkud dolazi?
Zašto je postavljeno?
A odgovori se javljaju brzo, spontano i jasno.
"Kakvu Viroviticu želiš?" dolazi eto od premise(ta razumije se, reći ćete) da s našim gradom, ovakav kakav jest, nešto nije u redu..i pretpostavlja kako se to podrazumijeva; kako štoviše ne može biti drugačije te je željeti promijeniti svoj grad valjda jedino ljudski i smisleno, nešto što si oduvijek htio i što ćeš uvijek morati.
Ta toliko nepravde treba ispraviti, toliko svijesti probuditi i ljudi zaposliti, toliko toga izgraditi, popraviti, promijeniti, ispraviti, modernizirati, reorganizirati, reformirati...i nikad, baš nikad ne stati.
Ima smisla, ne?
E pa, znate - nema smisla, uopće..ako biste pitali nekoga iz tisuća naraštaja svojih predaka, to jest.
Nekih 90% povijesti čovječanstva ispisali su ljudi koji bi vas na "Kakav logor ili selo želiš" u čudu pogledali, pitajući se a kako to mislite.
Ljudi, kojima je strano bilo poželjeti nekakav drugačiji život...pa čak i da tako nešto uopće i zamisle.
"Mijenjati? A što to? I zašto?" pita autentični čovjek.
"Izrastao sam od džungle..iz prerije i pustinje", govori on koji nam je utisnut u DNA, a kojega kolektivno zaboravljamo.
"Moje pleme i ja. Zemlja nas oblikuje i odgaja. Hrani nas, grije i čuva; uči nas, otkriva nam se od našeg prvog do zadnjeg daha. Dio smo nje, zajedno sa svim stvorenjima pod nebom. Baš kao i slonovi i orlovi i lososi i kornjače i baobabi...slušamo puls zemlje i živimo po ritmu. Oduvijek. Nema drugačijeg. Zašto me pitaš drugačije, čovječe?"
I tako, slušajući odjek tog čovjeka u meni, ja znam kakvu Viroviticu želim.
Želim grad u kojem se beskrajne promjene te pitanje "kakvim ga želiš", više ne podrazumijevaju. Grad autentičnih ljudi.
Možeš li i ti čuti tog čovjeka? On je tvoja povijest. On može odmaknuti se od društvenog stroja kojem robujemo gradeći ga da raste zauvijek, a već nam je potpuno zaklonio pogled.
Svi imamo moć odmaknuti se, i ugledati stroj kao ono što zapravo jest- dio nesagledivo veće cjeline. A tada, zajedno, stroj pretvoriti u vozilo kojim ćemo putovati tom cjelinom, u pustolovini sa zajednicom života.
Tekst sa zanimljivom hipotezom - je li naslovno pitanje uopće potrebno. Folozofski tekst koji raznatra tu temu, što je crlo provokativno i zanimljivo. Nedostatak: do kraja tekst ne donosi argumente koji bi potvrdili bilo koji stav te je poruka neuhvatljiva, nema "težinu", rasprava ostaje sama sebi svrhom.
