A jesam li vam već pričao o maloj Margareti? U zadnje vrijeme sve rjeđe je
se sjetim.
Njezini roditelji su se upoznali na jednom poslijeratnom slavonskom sijelu,
mislim negdje 1947-e godine, u Marijancima.
Bilo je to doba siromaštva i odricanja, ali i velikih nada u bolje sutra. Voljeli
su se iskreno i čisto, kako samo pošten čovjek to umije. Vjenčanje je bilo skromno,
u skladu s prilikama koje su ih okruživale. Život nije bio lak, radilo se od
jutra do mraka samo da bi se preživjelo, no oni su bili mladi i jaki, život
je bio pred njima.
U svome srcu su nosili ljubavi plamen želeći ga iznjedriti u vanjski svijet.
Silno su željeli dijete, no vrijeme za to još ne bijaše.
Svaki dan misao ista bila im u glavi, svaki dan želja jaka postajala sve jača,
iz dana u dan tuga ih preplavljivala dok su gledali tuđu djecu kako trče selom,
iz dana u dan... no, vjeru nisu gubili nikad.
Svako jutro i svaku veće molili su se dragom Bogu. Svaki dan zamišljali da imaju
dijete živo, da ga uče, da ga školuju, da se igraju s njim, smiju se zajedno,
glasno i iskreno.
Svaki dan... I tako sedam godina.
A gledala sve to gospoda nebeska sa svojih plavih prijestolja. Gledala i smilovala se iskrenoj želji, smilovala se njihovoj ljubavi i odlučiše da im podare dijete toliko milo, toliko lijepo da samo pogled na njega budio bi ono najiskrenije čuvstvo u svakom čovjeku. Pripremiše gospoda nebeska novu dušu, čistu kao smaragd, lijepu poput alem-kamena. Pripremiše je i poslaše je plamenom zrakom ravno u njihova srca...
Dok je zora stizala zlatnim stopama, kućom odjeknu dječji plač. Babica odreže
pupkovinu i poveže je, obriše dijete, umota ga u čistu bijelu plahticu i pruži
ga majci. Reče: curica je, lijepa i zdrava.
Prihvativši dijete, oči joj se napune suzama i krenu niz obraze. O, silne li
sreće, o veselja da meni jadnoj, dragi bog smiluje se i anđeli njegovi. Margareta
će da se zove, neka bude ukras ovoga svijeta.
Sreća ispuni njihov dom i njihova srca, težački rad im olakša a svijet im se
učini još ljepšim nego prije. U njihovim mislima ne bijaše ničega nelijepog
a svaku veće zahvaljivahu Bogu na ostvarenoj želji i dobivenoj radosti.
Život im dobi novi smisao.
Margareta je rasla. Sa devet mjeseci je progovorila a s 18 mjeseci je prohodala. Uvijek je sve oko sebe gledala radoznalim pogledom nikad se ne mršteći, uvijek s osmijehom na malom licu. Kada bi je pustili da puzajući otkriva svijet oko sebe znali su je promatrati gdje ponekad zastane gledajući pred sebe, kao da vidi nekoga, i kao priča ona njima nešto, sve zapliće onim svojim malim jezikom nižući svoje bebi slogove, sve okrećući onu svoju malu glavicu prema roditeljima i pokazujući ručicama prema njima. Margareta je rasla a s njom i sreća njezinih roditelja.
Na njezin četvrti rođendan, nevolja se nastani u selo. Dva tjedna kasnije nesreća
pokuca na njihova vrata. Dva mjeseca kasnije ležaše malena Margareta u svome
dječjem krevetiću, drvenom u bijelo obojanom. Ležaše u svojoj dječjoj sobici
ispunjenoj mirisnim cvijećem. ležaše smireno, ponekad zakašlje s naporom a mati
joj njezina obriše iskašljanu krv s malih usana. Ležaše Margareta na samrti,
a leptiri joj dolažahu na cvijeće u sobi i bubamare joj šetahu po malenim ručicama.
Kraj nje sjedi majka a niz obraze suze joj se slivaju u tri reda pod bradu,
kao pletenice.
- Nemoj mama plakati, pogledaj kako leptirići plešu.
- Kako nebi kćeri plakala kad tvoja bol razdire srce moj...
- Nemoj mama, vidi vani kako nebom ovčice skakuću, nemoj mama plakati anđeli
su tužni kada te gledaju. Ajde opet nam pjevaj mama onu pjesmicu; anđelu čuvaru
mili...
~ * ~
Tuberkuloza bješe tada teško izlječiva bolest a toliko rasprostranjena. Odrasli
umirahu lako od nje a djeca još lakše. Toga nevinog jutra, anđeo dođe po Margaretinu
dušu. Njezini roditelji su sve do zadnjeg trena vjerovali da će im Bog pomoći,
kada već čovjek to ne mogaše, no sa zadnjim Margaretinim izdisajem otiđe i njihova
nada. Otac se držao čvrsto boreći se s tugom i boli u srcu, zaplakavši samo
kada bi bio sam. Mati njezina nije plakala dok su Margareti oblačili bijelu
haljinicu u kojoj će je sahraniti. Nije plakala dok su zatvarali drveni lijes.
Nije plakala dok su lijes spuštali u duboku raku. Nije plakala bacivši bijelu
ružu na lijes. Ne, nije plakala mada joj je duša gorjela od boli. Tek kada su
se vratili doma, kada je otvorila vrata od Margaretine sobe, kada je vidjela
prazan krevetac, kada je sjela na njegov kraj, tek tada se slomi duša njena,
srce joj preskoči od silne boli kao da će puknuti u tisuću komada. Pokri lice
rukama i zaplače tako jako, zaplače tako tužno da sve ono cvijeće poče venuti,
a svi oni leptirići prestadoše lepršati krilima i smiriše se.
Plakala je tri dana i dvije noći. Plakala je neprestance isplakavši jezero
suza žalosnica. No treće noći, svlada je umor i ona zaspi teškim snom.
Dok je puni mjesec plovio svodom vukući punu mrežu zvjezdica, jedna zraka svjetla
se ušulja kroz prozor i pade joj na lice. Ona otvori oči i ugleda na kraj kreveta
stoji djevojčica bijele puti, kosa joj se duga valovita plavi na mjesečevoj
svjetlosti, a haljinica bijela njezina bješe umrljana blatom. Bila je to Margareta.
- Zašto plačeš mama? Vidi kako mi je haljinica zaprljana od tvojih suza. Nemoj
se više žalostiti, meni je sada dobro. Ja sam sada s anđelima, oni paze na mene.
Moraš me pustiti da odem i nemoj više plakati jer tvoje suze mi ne daju otići
i tvoja bol me zove.
Prestala je plakati. Prestala je tugovati jer sada je znala...
njezina Margareta je dobro i anđeli je čuvaju.
. . . . .
Eto prijatelji, sada znate zašto ovu priču ne pričam tako često. Ako vas put
nekad nanese kroz Marjance, potražite na starom seoskom groblju jedan mali humak.
Pored kamenog križa stoji još uvijek bijeli mramorni anđeo veličine četverogodišnjeg
djeteta. Krila mu skupljena, glava malo spuštena dok gleda na maleni humak,
a bijele mramorne ruke drži sklopljene u molitvi.
Ako pogodite trenutak u godini, zateći ćete jednu staricu u crnini kako ostavlja
buket bijelih ruža na humak, sjedne ispred na malu drvenu klupicu, gleda prema
nijemom grobu i nešto priča. Neki su se kleli da čuju maleni dječji smijeh...
il` to bješe vjetar samo?…
